Ne smatram da se ispadanjem Zadra u Drugu ligu dogodila tragedija. Možda je dobro da se konačno vidi kojim putem ne treba ići
Jedini dalmatinski klub koji ima kontinuitet u svim uzrastima su Kaštela. Oni su najbolje organiziran dalmatinski klub
Cilj Rukometnog kluba Arbanasi jest postati stabilan drugoligaš. Treća liga je financijski zahtjevno i u dobroj mjeri neorganizirano natjecanje, a praktički pola klubova igra rekreativno i nema pomlatka
Kada u Zadru odlučite potražiti sugovornika za “pretresti” sve rukometne teme, onda ubrzo shvatite da je izbor prilično sužen. Naime, ne nedostaje onih koji će dati odgovore na pitanja, no rijetki su čije će izjave biti “s pokrićem”. U manjinu se svakako ubraja Žarko Jakšić – Đeri, strateg koji je kompetenciju najprije potražio kao igrač Izviđača i Zadra, a kasnije kao dugogodišnji trener momčadi iz Mocira. U trenerski je staž upisao i vođenje Ženskog rukometnog kluba Zadar, dok se danas u ulozi sportskog direktora brine o svim selekcijama RK Arbanasi. U razgovoru smo pokušali saznati gdje je danas zadarski i županijski rukomet, kako je došao do trenutačnog statusa, odnosno kamo se zaputio.
Uhvatiti Drugu ligu
Pod vašim vodstvom Arbanasi su ove sezone zauzeli četvrtu poziciju u Trećoj HRL – jug, pritom ostvarivši polovičan učinak od sedam pobjeda i isto toliko poraza. Kako ocjenjujete nastupe seniora?
– Nakon prikupljenih informacija o snazi lige, odnosno o ostalim momčadima, pred početak sezone za jedan od ciljeva zacrtali smo prvo mjesto u Trećoj HRL – jug – pokušaj ulaska u Drugu ligu. To nam nije uspjelo iz razloga što je glavnina naših igrača još uvijek nedovoljno iskusna da bi cijelo prvenstvo odigrala na konstantno visokoj razini. Pokazalo se da su 15-godišnjaci još uvijek premladi za ovu ligu. Međutim, u proljetnom dijelu natjecanja pokazali su evidentan napredak, pojačali smo intenzitet treninga te mogu reći da sam zadovoljan prikazanim. Iako je priželjkivani plasman izostao, mlada je momčad profitirala odigravanjem velikog broja utakmica i u konačnici – stjecanjem potrebnog iskustva.
Što smatrate najvećim dosegom Kluba u protekloj sezoni?
– Ove smo se godine s 1998. godištem plasirali na završni turnir Prvenstva Hrvatske u Metkoviću. To je neosporno najveći uspjeh kluba. Izborili smo nastup na natjecanju koje je okupilo najbolje od najboljih u hrvatskom rukometu i ravnopravno se nosili s njima. Bili smo 12., a uz malo sreće mogli smo biti i među prvih osam momčadi. Naš najveći problem bio je činjenica da smo na raspolaganju imali samo osam-devet kvalitetnih igrača, dok su naši konkurenti mogli računati na kudikamo šire klupe. Trebali bismo u svakoj selekciji imati 20-ak igrača, od kojih bi kasnije izabrali 14 najkvalitetnijih. Za takvo što trebat će nam još dosta rada, ali i proširenje stručnog kadra.
Je li sužena igračka baza problem Arbanasa i općenito županijskog rukometa?
– Naravno da jest, no s njim se susreću i u drugim sredinama, ne samo u Zadarskoj županiji. Rukomet u Dalmaciji, nažalost, je u opadanju, što se vidi i po rezultatima. Kod mnogo klubova imamo primjer da iskoči jedna generacija; mi smo napravili vrijedan rezultat s igračima 1998., a Zadar s igračima 1996. godišta koji je sjajan. Osvojili su treće mjesto na Prvenstvu Hrvatske. No, jedini klub koji ima kontinuitet u svim uzrastima su Kaštela. Oni su najbolje organiziran dalmatinski klub. Trenutačna situacija nije ona na koju smo naviknuti. Rukometni centri: Zadar, Kaštela, Split i Metković morali bi imati standardne članove elitnog razreda hrvatskog rukometa. To su gradovi koji svojom tradicijom i veličinom zaslužuju premijerligaše, međutim, da bi to i postali, trebat će uložiti još mnogo truda.
Hoćete li i dogodine pokušati napasti viši rang?
– Da. Godinu dana iskusniji pokušat ćemo ponovno preskočiti Treću ligu. Naime, cilj Rukometnog kluba Arbanasi jest postati stabilan drugoligaš. Treća liga je financijski zahtjevno i u dobroj mjeri neorganizirano natjecanje, a praktički pola klubova igra rekreativno i nema pomlatka. U ovoj smo ligi jedini ozbiljni klubovi bili Metković i mi. Pod ozbiljnim podrazumijevam da klub ima sve mlađe kategorije i da nastupa na svim natjecanjima u regiji. Stoga, nadamo se da ćemo u bliskoj budućnosti uspjeti postati članovi višeg razreda. Ono što smo napravili u drugom dijelu 2010./11. sezone dobar je temelj za vjeru da dogodine možemo više. Ako i ne uđemo u Drugu ligu sljedeće godine, ništa se strašno neće dogoditi jer vrijeme radi za Arbanase. Prosjek naše seniorske momčadi je 17 godina.
Odriješene ruke
Bojite li se odlaska najperspektivnijih mladih igrača? Nije tajna da je Zadar odavno “bacio oko” na Josipa Maršana, vašeg srednjeg vanjskog.
– Između nas i Zadra postoji otvorena suradnja. Zadar je bio zainteresiran za nekoliko naših igrača u kadetskom i u seniorskom uzrastu, ne samo za Maršana. Klupski je stav da igrači koji smatraju da odlaskom mogu napredovati, dobiti više, mogu slobodno otići i okušati se u drugom klubu. A ako im ne krene kako su priželjkivali, vrata će im i dalje biti otvorena. Na njima i njihovim roditeljima je da odluče, a ne na ljudima u Klubu. Smatram da je najvažnije da se mladi igrač osjeća ugodno u svojoj sredini. S druge strane, ma koliko nam otežali odlasci nekih od najvećih uzdanica, interes za našim igračima dokaz je da se u Arbanasima radi kvalitetno te da postoje preduvjeti za stvaranje igrača koji ih mogu nadomjestiti.
Razlikuje li se rad u Arbanasima u odnosu na rad u ženskom i muškom rukometnom klubu Zadar, sastavima koje ste vodili prije dolaska na mjesto šefa struke “crno-bijelih”?
– Razlikuje se. Ne bih želio da moja sljedeća izjava zvuči s visoka i kao da dijelim savjete ostalim klubovima, no istako bih kako u Arbanasima svoje poimanje o rukometu mogu u potpunosti provesti u djelo. U Zadru je bilo dobro, u ženskom klubu sam, također, progurao ideju koja se bazirala na napretku mlađih uzrasta u primjerenim im natjecanjima, a ne da sa 14 ili 15 godina ulaze u seniorski rukomet, međutim, u Arbanasima sam prvi put naišao na ljude koji su u spremni prihvatiti moje metode. Određeni način rada može se primijeniti ovisno o upravi i predsjedniku kluba, a mi na tim pozicijama imamo kvalitetan kadar. Uprava Arbanasa formirana je isključivo od roditelja igrača, a Stipe Bjeliš se odlično snalazi u ulozi predsjednika; radišan je i interes Kluba mu je na prvom mjestu.
U razdoblju od 1997. do 2004., dok je Zadar nastupao u Prvoj B i Drugoj ligi, u rad kluba su bili uključeni i roditelji igrača. To je, dakle, bio dobar potez?
– Roditelji ne moraju nužno biti u upravi, međutim, u današnjem ubrzanom tempu života vrlo je važno da budu uz svoju djecu. Trokut igrač-trener-roditelj mora postojati, a roditelji koji žele više pomoći mogu pronaći mjesto i na nekoj od klupskih funkcija. Naravno, pod uvjetom da svojim angažmanom ne utječu na rad trenera i na odluke o tome tko će igrati u prvih sedam. Ako je otac član uprave, to ne mora značiti da njegov sin mora igrati. To bi se trebalo podrazumijevati.
Usponi i padovi Zadra
Kakvo je bilo trenirati seniore Zadar u Prvoj ligi 90-ih godina?
– U sezoni 1992./93. Prvu ligu smo izborili nakon kvalifikacija protiv Kutine, a ja sam tada nastupao kao igrač i pomoćni trener. To su bile ratne godine, a uvjeti za rad izuzetno teški. Ipak, svi su davali maksimum, dok je dolaskom nekolicine kvalitetnih igrača Zadar postao respektabilna momčad koja u hrvatskom rukometu može napraviti još više. Nakon što je na mjesto glavnog trenera došao Dragan Ivanišević iz Splita, kojem sam bio pomoćnik, u sezoni 1994./95. ostvaren je najveći uspjeh u povijesti kluba: ulazak u “play-off” i borba za titulu prvaka sa Zagrebom.
Od 1993. do 1997. Zadar je imao punu dvoranu, ali i legiju stranaca u prvoj momčadi.
– Da, a njenim osipanjem momčad je bila prisiljena napraviti korak unatrag. U ratu se nije moglo raditi s mlađim uzrastima, tako da je ostala jedna “prazna generacija” iz koje je iskočilo nekoliko pojedinaca poput: Tončija Valčića, Ante Pavića, Mate Torbarine i Filipa Batura – igrača 1978./79. godišta. Oni su održavali klub do dolaska generacije 1984. Od 1996. do 1998. ja sam napravio stanku: nisam bio zadovoljan načinom rada koji se bazirao samo na kupovini igrača. Kada sam se vratio u sljedećih pet godina uspio sam zajedno sa Željko Žurom napraviti pozitivan pomak s generacijom 1984. – igračima koje je postavio Miroslav Čačić i koji i danas nose kvalitetu. Zadar je konsolidiran organizacijski i financijski, igrači su nastupali u Prvoj B i u Prvoj kadetskoj ligi, imali su 60-70 utakmica godišnje… Klub je ponovno stasao, no 2005. se dogodio novi pad.
Zašto je Zadar ispao iz Prve lige 1997., a zašto 2005. godine?
– Klub 1997. godine više nije mogao financijski pratiti igrače te je došlo do njihovog odlaska. Zadar je tada bio primoran osloniti se na vlastite igrače, još uvijek premlade i nedovoljno dorasle seniorskom uzrastu. Što se 2005. tiče, odgovornost je dobrim dijelom bila na Upravi. Igrači su bili nezadovoljni, a vodstvo ih nije znalo zadržati pravim argumentima. Smatram da je najveći problem Rukometnog kluba Zadar bio što se nije znalo radi li se o amaterskom, profesionalnom ili poluprofesionalnom klubu. Nije postojala jasna strategija i orijentacija, dok su se greške najčešće radile dovođenjem igrača sa strane. Mislim da je klub ove godine shvatio da je oslanjanje na vlastite igrače ispravan stav i da će se njega držati.
Koji su razlozi vašeg odlaska iz RK Zadar 2005. godine?
– Došlo je do zasićenja. Nisam se mogao pronaći u nedefiniranim ciljevima, nije se znalo tko je odgovoran za vođenje kojih uzrasta, kakvi su planovi za sezonu… Tako da sam odlučio pauzirati određeno vrijeme.
Kako je Zadar ove sezone ispao u Drugu ligu, kako ga vratiti u elitni razred i odakle početi?
– Zadar je u sezonu ušao nespreman i bez jasnog cilja. Slično kao i 2005. U osmom ili devetom mjesecu trebao je već imati definirane ciljeve, koji su dio najmanje trogodišnjeg plana. Nakon kratkog vremena vidjeli su da su pogriješili, da bi ih neorganiziranost mogla koštati te su doveli Romana Perinovića koji je uveo dosta reda, no nažalost bilo je kasno. Ipak, ne smatram da se ispadanjem Zadra u Drugu ligu dogodila tragedija. Možda je dobro da se konačno vidi kojim putem ne treba ići. Po pitanju povratka u Prvu ligu, odnosno plasmana u Premijer ligu, on je ostvariv na način da Zadar surađuje s ostalim klubovima u Zadarskoj županiji te da nauči iz prijašnjih grešaka. Zadar bi se kroz tri godine mogao upustiti u borbu za ulazak u Prvu ligu.
Prvu ili Premijer ligu?
– Prvu, jer će im, ako momčad ne ostane na okupu, trebati barem dvije godine da se konsolidiraju. Ostane li sastav isti ili dovedu pojačanja, onda viši rang mogu napasti i dogodine.
Jakšićeva vizija
Zašto rukomet u Zadru već godinama ima problem s deficitom kvalitetnih mladih igrača?
– Ključnim smatram izostanak juniorskih liga, a to nije smo problem zadarskog rukometa, već općenito našeg sporta. Igrači s 15 ili 16 godina postaju seniori, a da još nisu spremni odigrati na seniorskoj razini. Istovremeno, igrači koji imaju 17, 18 ili 19 godina sjede na klupi. Ako već nema adekvatnih liga za takve igrače, onda im moramo omogućiti sudjelovanje na što više turnira. Ne bilo kakvih, nego pomno odabranih i kvalitetnih. Da bi postao konkurentan sportaš, svaki mladi igrač tijekom godine mora imati 40-50 utakmica.
Ide li rukomet u Zadarskoj županiji u pravom smjeru?
– U Županiji se u posljednje vrijeme dogodilo mnogo pozitivnih promjena; Biograd je stasao u rukometnu sredinu, Benkovac se kao mladi klub sve više diže, u Zadru djeluju dva kluba, oformljena je Međužupanijska rukometna liga za 1998. godište, a sljedeće sezone kreće i liga za igrače rođene 2000. i mlađe…
To dosada nismo imali i to je u ovom trenutku zaista vrijedno dostignuće. Ne zaboravimo niti našu sudačku udrugu koja broji međunarodne i prvoligaške suce. Ona se također kreće uzlaznom putanjom, a sve je navedeno dokaz da se u Županiji dobro radi. Nadam se da ćemo uskoro dobiti još i više: da će Zadar postati premijerligaš, Biograd stabilan član Prve HRL, a Arbanasi Druge lige. Tada bi najkvalitetniji igrači iz Županije svoj put nastavljali u klubu koji je u najvišem razredu, tj. Zadru.
Premalo kvalitetnih trenera
– U Zadru nažalost danas postoji vrlo mali broj trenera koji mogu kvalitetno raditi sa svim uzrastima. To su: Miroslav Čačić, Romano Perinović, Roko Paleka i ja. Istaknuo bih i Tomislava Škulića koji se nameće kao jedan od najkompletnijih mlađih trenera. Upravo mladim licenciranim trenerima trebamo dati veću šansu: više ulagati u njih, dati im otvorene ruke i generaciju koju će voditi tri ili četiri godine, a ne da se neprestano smjenjuju.
Djeca ispred seniora
Rad s djecom ili sa seniorima?
– Budući da sam u trenerskoj karijeri često bio svjedok nedefiniranih odnosa i loše strategije u radu sa seniorskim momčadima, uvijek radije biram rad s djecom. To je najzahtjevniji dio ovoga posla – rudarski, no kada stvorite igrača ili generaciju, dobijete motiv da i dalje ustrajete.
Iz Pomorske škole do reprezentacije
Jakšić je svojevremeno trenirao hrvatske reprezentativce: braću Tončija i Josipa Valčića te Ivana Ninčevića, a potonjem dvojcu bio je istovremeno i profesor tjelesnog odgoja u Pomorskoj školi Zadar.
– Valčić mlađi i Ninčević upisali su se u Pomorsku školu upravo zbog rukometa. Tada je 90 posto igrača Zadra dolazilo iz Pomorske. Nisam im bio samo trener i profesor, već sam ih nastojao usmjeriti i pomoći im u nastavku karijera. Bila je do obostrano dobra suradnja, koje se rado prisjetimo svaki put kada se sretnemo. Oni to razdoblje ističu kao jedno od najljepših. Isto vrijedi i za mene.
Najbrže dijete u ulici
Odakle nadimak Đeri (ili Jerry)?
– Nadimak sam dobio već kao dijete, dok sam živio na Relji. Bio sam najbrže dijete u ulici, pa su me prozvali po Jerry Springu – brzom Jerryju, liku iz “crtića.
Žurin primjer
Što misli o Željku Žuri, dugogodišnjem tajniku RK Zadar, koji je danas izvan rukometa? Treba li Žura danas zadarskom rukometu i u kojoj ulozi?
– Od kada sam u sportu, Željko Žura je jedan od ljudi s kojim sam najbolje surađivao. Posjeduje enormnu energiju i organizacijske kvalitete. U pet zajedničkih godina u RK Zadar postigli smo mnogo toga. Takvih ljudi naravno da treba zadarskom rukometu. Ne moraju se oni zvati Željko Žura, ali ako imaju slične sposobnosti, predanost i ljubav prema rukometu, uvijek su dobrodošli. Srećom, u Arbanasima imamo pojedince koji su na tragu onog što je radio Žura.
najnovije
najčitanije
Crna Kronika
PRIJEVARA
PRIJEVARA U ZADRU Uzeo predujam za građevinske radove, ali niti je radove započeo, niti je novac vratio
Zadar
DAN KARIJERA
Uskoro Dan karijera Pomorskog odjela
Crna Kronika
STRAHOTA
Priveden mučitelj i zlostavljač pasa. Imao i vukove, a nanosio im bol, patnju i ozljede te ograničavao kretanje
Zadar
PREDBLAGDANSKA PONUDA
BILI SMO NA ZADARSKOJ TRŽNICI I RIBARNICI: ‘Prodaja ide slabo, mislim da su centri učinili svoje…’
Zadar
»RAT« U VIJEĆNICI
Radeta: Između Dukića i proračuna samo je pet litara boje i malo hrabrosti
Scena
DAO PODRŠKU BABY LASAGNI
URNEBESNI VIDEO ZADARSKE LEGENDE Pogledajte kako Grdović pleše na Rim Tim Tagi Dim!
Plodovi zemlje i mora
NAJULOV 2024.
IMPRESIVAN ULOV DOMAGOJA BAŠIĆA: ‘Samo što san spustija skosavicu u more, bum…’
Zadar
ĐIR PO KVARTU
ĐIR PO KVARTU (6) Kanalizacija na Ploči trebala bi biti prioritet: ‘To je sramota. Nervira me kad…’
Crna Kronika
KRAĐE
U Ričinima lopov iz kuće ukrao novac i ručni sat, krađa zabilježena i u Arbanasima…
Zadar
predizborni program