Kad se izgradi novo kazalište imat ćemo gostovanja velikih opera

Veliki broj opernih izvedbi koje su do sada gostovale u kazalištu išlo je na moj nagovor – da malo smanje orkestar, da nema osam nego četiri violine, da harfu maknu iza scene. Obično orkestri imaju 55 članova, a u našu rupu stane ih samo 35. Za takve stvari ljudi ne moraju znati, ali za to da Zadar nema scenu za opere dobro se zna
Renato Švorinić, ravnatelj Hrvatske kazališne kuće Zadar, odgovara na pitanja koja su mu čitatelji Zadarskog lista postavili na portalu www.zadarskilist.hr.
Što je s kazališnom radionicom?
– Kazališna radionica kreće ovih dana. Ona nije prekinuta, već je problem u tome što postoji samo jedna pozornica i ne mogu se održavati duple probe. Imali smo prije koji dan audiciju za novi komad. Radit ćemo predstavu “Kate Kapuralica”, a ovaj put predstavu s mladima radit će Mirko Šatalić. Dakle stvar je jedino u tome da dok su probe domaće produkcije, u isto vrijeme ne može ići kazališna radionica.
Što je s predstavom “Vrijeme je za komediju”?
– Dosta mladih glumaca koji nastupaju u toj predstavi je otišlo na fakultet, rasuli su se po cijelom svijetu. Jasna Ančić neke od njih je pripremla i za glumačku akademiju. Oni su ovo ljeto igrali na Ravi i na Salima, no ta predstava je zamišljena kao pokazna vježba, bez namjere da igra duže vrijeme.
Opet “Kauboji”!
Kakav je po vama Duško Modrinić glumac?
– On je mlad, dobar i perspektivan glumac koji mora dosta raditi, kao i svi drugi mladi glumci. Znamo kako u zadnje vrijeme mladi glumci rasipaju energiju na raznorazne stvari, uglavnom na televiziji ili u nekim drugim medijima, tako da ne znam kakva će njihova sudbina biti u budućnosti. Mislim da će opet doći vrijeme da će se glumci kao nekad opredjeljivati ili za kazalište ili za neki digitalni medij. Tako su nekad Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić i Boris Dvornik u početku bili kazališni, a kasnije uglavnom televizijski i filmski glumci. Mislim da će se opet vratiti takav princip rada budući je nemoguće da mladi glumci rade u tri ili četiri medija istovremeno. Recimo, Leon Lučev se opredijelio za film i televiziju, i to je to. Takav će vjerojatno biti slučaj s Duškom i njegovim generacijskim kolegama. On ima dobre reference i dobar je kao glumac ali kažem, a to sam i njemu otvoreno rekao, morat će se uskoro opredijeliti.
Hoće li u Zadru ponovno igrati EXIT-ova predstava Kauboji?
– Hoće, samo ne znam točno kad. Najvjerojatnije ćemo je staviti da igra na kraju sezone. Problem s gostovanjima je u tome što su glumci angažirani na sve strane i teško je sve to posložiti. Mi smo prvo dostovanje dogovarali u ožujku prošle godine. Nismo tada znali da će dobiti toliko nagrada Hrvatskog glumišta, i da će privući toliku pozornost hrvatske kulturne javnosti. Tako smo ove godine imali dvije hit predstave, “Kauboje” i “Janis”, za koje se u Zagrebu po dva mjeseca čeka ulaznica.
Koliko gledatelja godišnje posjeti zbivanja vezana uz HKK u Zadru?
– Lani smo, skupa s kazališnim ljetom, imali oko 25.000 posjetitelja. Ne možemo dati točne brojke jer je bilo dosta programa za koje se nisu prodavale karte, odnosno za koje je ulaz slobodan.
Može li se svjetska opera dovesti na Višnjik?
– Može, bez problema, samo uz dobru produkciju. To zahtjeva velike produkcijske troškove, ali je itekako izvedivo. Za takvo nešto treba nam vrhunsko ozvučenje, rasvjeta i pozornica.
Mislite li da je dobra akustika u dvorani?
– Sve se to može riješiti kvalitetnim razglasom. Stvar je samo u novcima.
Novo kazalište
Što je s operom u programu Kazališne kuće?
– Ove godine je nismo imali jer nije postojala nijedna adekvatna operna produkcija koja je mogla stati u naše kazalište. Veliki broj opernih izvedbi koje su do sada gostovale u kazalištu išlo je na moj nagovor – da malo smanje orkestar, da nema osam nego četiri violine, da harfu maknu iza scene. Obično orkestri imaju 55 članova, a u našu rupu stane ih samo 35. Za takve stvari ljudi ne moraju znati, ali za to da Zadar nema scenu za opere dobro se zna.
Možda se može nešto preko ljeta po tom pitanju učiniti?
– A gdje? Na Pet bunara? Nije to prostor za operu. Nama je Nikolu Šubića Zrinskog, operu koja se koliko-toliko prilagodila prostoru, sufinanciralo Zagreb osiguranje. Izvođenje opere na otvorenom košta duplo skuplje nego u kazalištu. Imat ćemo operetu Splitski akvarel na otvorenju iduće sezone. U zadnjih pet godina imali smo više opere nego u dvadeset godina prije. Dosta toga je išlo na moje kumljenje i moljenje za smanjivanje orkestra.
Neki se teško mire s tom činjenicom.
– Bit će velika scena kad bude izgrađen novi teatar. O njemu se ozbiljno razmišlja.
Koliko gostovanja HKK Zadar ima kroz godinu?
– Lani smo ih imali jedanaest, a ove godine ćemo ih imati isto otprilike toliko. Idemo u Split, Šibenik, Viroviticu i u Mostar u slijedeća dva mjeseca.
Kad raspisujete audiciju za potencijalne glumce je li ograničena dob ili uvjetovano potrebno obrazovanje…?
– Nema tu nikakve audicije, ljudi se odabiru u glavnom po dogovoru sa Jasnom Ančić i Mirkom Šatalićem, a glavnu riječ naravno ima redatelj predstave. Moj glavni moto je da se uzimaju ljudi koji su vezani uz Zadar ili su iz Zadra. Jedino za predstavu “Priče iz 1001. noći” imali smo audiciju za plesače i sitnije uloge na koju se bilo javilo preko 120 ljudi. Ivan Leo Lemo kao redatelj odabirao je ekipu za tu predstavu. Za kazališnu radionicu audicija je bila prije neki dan, i nju su “odradili” Mirko i Jasna. Dobna granica nije određena ali mislim da je malo paradoksalno da se u kazališnu radionicu prijavi netko tko ima više od 30 godina.
Rade li se programi i predstave za sve škole u Zadru i okolici?
– Sa školama i sa Sveučilištem imamo dosta dobru suradnju. Dogovorili smo da ove godine jedna izvedba naše produkcije ide za studente našeg Sveučilišta. Ovisno o naslovu dolaze nam škole iz bliže i dalje zadarske okolice, iz Drniša, sa Paga… Ne radimo baš ciljano neke predstave za školu jer je ovo zadarska Kazališna kuća koja bi trebala zadovoljiti kulturne potrebe svih ljudi koji ovdje žive.
Brine li vas da bi Jasna Ančić, koja igra u većini glavnih uloga, mogla dosaditi gledateljima?
– To je krimen stalnog ansambla u malom gradu. U malom gradu i u maloj državi ljudi brzo dosade. Imali smo možda malo banalan ali dobar primjer Zlatana Zuhrića Zuhre koji je do prije nekog vremena izlazio iz televizije kao iz paštete a sad ga nema nigdje. Moja intencija je da fluktuacijom glumaca i nekim novim licima pokušamo riješiti taj problem.
Kad će Zadar dobiti predstavu koja će kvalitetom parirati kazalištima poput Gavelle, EXIT-a?
– Ja sam subjektivan ali posljednjih nekoliko predstava koje smo radili, prema riječima kritičara, mogu parirati svim ostalim predstavama koje u Zadru gledamo kroz sezonu. Problem našeg mentaliteta, pogotovo zadarskog, je to da nam je uvijek bolje ono što dolazi izvana od onoga što sami radimo. Živeći na različitim mjestima uvjerio sam se da ništa što dolazi sa strane ne mora biti bolje od domaćeg. Mi moramo početi cijeniti sebe i ono što radimo. Čitajući kritike iz raznih novina i časopisa, naše predstave su al pari sa svim drugim predstavama, iako su nastale u gotovo nemogućim produkcijskim uvjetima. Želim istaknuti da su se sve predstave koje imamo radile u pozitivnoj atmosferi, bez čega nema dobrog proizvoda.
Bas bez pragova
Kada će se obnoviti sestrunjski sastav na Velebitu?
– To je vjerojatno pitanje vezano uz to što su moji podrijetlom sa Sestrunja i ja sam tamo proveo ljeta djetinjstva. Ima jedno brdo koje zovu Velebit gdje smo mi kao djeca svirali, i vjerojatno je netko sa otoka postavio pitanje. Ne znam hoće li se i kada sastav obnoviti.
Mislite li da bi Ingrid Antičević-Marinović bila dobra gradonačelnica Zadra i kakve su joj šanse za pobjedu?
– U politiku se ne diram, a gospođu znam samo iz viđenja, sa nekih događanja.
Volite li više svirati bas sa pragovima ili onaj bez njih?
– Zadnjih sedam godina stalno sviram ovaj bez pragova.
Što je sa jazz-blues scenom u Zadru, vi ste oko toga bili dosta angažirani?
– Prije pet-šest godina bilo je više koncerata takvog žanra, ali ja ne volim nametati svoj ukus. I kazališna i koncertna sezona sastoje se od različitih programa. Potrebno je zadovoljiti sve ukuse publike. Uglavnom dva-tri takva koncerta budu zimi i ljeti i to je to. I ne postoji preveliki interes za tu glazbu. Prije je takvih zbivanja bilo jednom u dvije godine, a mislim da smo sad našli balans i da ih je dovoljno s obzirom na interes. Postoji sad tu i Arsenal i neki drugi prostori koji imaju takve programe i vjerujem da oni koji to vole mogu doći na svoje.
Mislite li da je vaša inspicijentica Emina Šimurina kompetentna za obavljanje svog posla?
– Mi u biti trenutačno nemamo inspicijenticu, već je angažiramo po projektu. Za inspicijenta ne postoji škola, i to su uvijek ljudi koji su htjeli glumiti u teatru i koji poznaju zakone tog posla, i mi nemamo stalno angažiranu inspicijenticu. Emina pozna teatar, dosta je “žvelta” i dobro je odradila predstavu s kazališnom radionicom.

 ČITANJE KAO HOBI

Često ste u gradskoj knjižnici. Što ste zadnje čitali i koju tematiku preferirate?
– Kad imam vremena dosta čitam. Manje me zanimaju romani a više povijest i politika. Uvijek mogu preporučiti tri knjige kojima se stalno vraćam i koje sam nedavno ponovno čitao. Jedna je knjiga hrvatskog filozofa Ante Cilige koja govori o periodu Drugog svjetskog rata na području Hrvatske, a zove se “Sam kroz Europu u ratu (1939-1945)”. On je veliki hrvatski mislioc koji je malo poznat i slabo prezentiran javnosti. Druga knjiga je “Egzil” Enza Bettize, autobiografski roman hrvatsko-talijanskog pisca u kojoj opisuje svoje djetinjstvo u Splitu i Zadru. Treća knjiga koju bih preporučio je “Bijeda blagostanja” Pascala Brucknera, poduži esej o današnjem stanju uma i svijesti u Europi i svijetu.