Kroničari vremena i sakupljači prošlosti

Na stranici grupe “Prepoznaj tko je tko na starim fotografijama iz Zadra i okolice” se nalazi i video uradak iz 1964. godine, snimljen u Hotelu Zagreb, na kojem su, kako kaže Marčev, svirači koji i dan danas sviraju po Zadru
Kažu da nas znanje oplemenjuje, a spoznaje vezane za našu prošlost nas uče kako obogatiti budućnost i možda više cijeniti ono što imamo u sadašnjosti. Zato učimo, čitamo, slušamo priče o povijesti i zamišljamo kako je život nekad izgledao, a dojam ne bi bio potpun bez fotografija zbog kojih prošlo vrijeme možemo i vizualizirati. Zato zahvaljujemo vjernim sakupljačima koji su vrijedno radili kako bi te fotografije bile istinski svjedoci svoga vremena.
Budućim naraštajima će skupljanje starih fotografija biti sve lakše jer je nastupilo digitalno doba. Prednosti interneta su već iskorištene u tom smislu. Naime, na društvenoj stranici Facebook u zadnjih par mjeseci popularizirale su se grupe “Stare razglednice i fotografije Zadra” i “Prepoznaj tko je tko na starim fotografijama iz Zadra i okolice” koje su utemeljili zadarski fotografi Tihomir Franov i Neno Marčev.
Ponovno spojeni prijatelji, rodbina, susjedi…
Grupe zajedno broje oko 3.700 članova, a dosad su okupile preko tisuću starih razglednica i fotografija Zadra i Zadrana. O radu i značenju ovih grupa razgovarali smo s Nenom Marčevom, poznatim zadarskim fotoreporterom. Marčev je inženjer elektrotehnike i radi kao profesor informatike u Ekonomsko-birotehničkoj i trgovačkoj školi. Fotografijom se bavi od 1961. godine i svrstan je u takozvanu zadarsku školu fotgrafije, a odnedavno kroz rad na ovim grupama aktivno brine da se zadarska fotografija i neka stara vremena otmu zaboravu.
– Pri osnivanju grupa ideja nam je bila da se iz zaborava izvade vrijeme i ljudi koji su u Zadru jednom postojali. Sada se preko ovih fotografija mogu opet spajati ljudi koji su se nekad davno znali, neki mogu obnoviti prijateljstva, naći svoje rođake… Time smo spojili prošlost i sadašnjost tako da jedno iz drugog izviru, a to nam je i bio cilj, rekao je Marčev dodavši kako je želja bila da se te fotografije ne čuvaju samo u nekim arhivima ili obiteljskim albumima, već da postanu javne i svima dostupne.
Na stranici grupe “Prepoznaj tko je tko na starim fotografijama iz Zadra i okolice” se na primjer nalazi i video uradak iz 1964. godine, snimljen u Hotelu Zagreb, na kojem su, kako kaže Marčev, svirači koji i dan danas sviraju po Zadru.
– Sada puno više ljudi može vidjeti kako se onda odijevalo, kakve su se fizure nosile, kako su se ljudi ponašali i čime su se bavili. I na najstarijim fotografijama se vidi da su Zadrani bili urbani ljudi, istaknuo je Marčev i dodao kako se ovim putem stalno otkrivaju i neki novi detalji o zadarskoj povijesti.
Nada se, kaže, da će se grupe proširiti da će i ljudi koji žive na različitim krajevima svijeta “iskopati” neku staru fotografiju i time obogatiti ovu vrstu arhiva.
Prema njegovim riječima, vrijednost ovih grupa je ta što na jedan način doprinose demokratizaciji našeg društva. Svatko se može uključiti, dopuniti podatke, komentirati, bez straha izreći svoje mišljenje ili kritizirati i time dati poticaj da se neke stvari promijene na bolje.
Admini protiv kaosa
– Svatko može stavljati fotografije u ove grupe, no kako ne bi nastao kaos i kako bi osnovna tema zadržala svoj smisao, mi administratori maknemo fotografije koje tu ne pripadaju. Starom fotografijom ne bismo nazvali, primjerice onu snimljenu devedesetih godina, no ako je po nečemu specifična, dobro snimljena ili slično i ona će zadržati svoje mjesto u grupi. Nema strogo određene godine koja uvjetuje koje slike ostaju, ali postoje neki kriteriji, rekao je Marčev te dodao da su fotografije u grupi stare do 70 godina, a razglednice čak do 100 godina.
Kako Marčev priča nadalje, dobro je što se fotografije okupljene u grupama ne mogu dalje reproducirati. Fotografija se skenira, vlasniku ostaje originalni primjerak, na Facebooku je dobro vidljiva, ali u bilo kojem pokušaju reprodukcije ne bi bila kvalitetna.
– Postoje mnogi koji imaju zanimljive stare razglednice i fotografije, ali ili ne znaju, ili nemaju vremena ili mogućnosti za postupak stavljanja fotografija na facebook. I njima smo na raspolaganju i pomoći ćemo im u tome pa ih pozivamo da nam se jave, apelirao je Marčev.
– U tome i je ljepota, ističe Marčev, što svatko da mali doprinos, a to veliko zadarsko blago se samo povećava.
– Nemamo kome ostaviti prošlost osim budućnosti. Zato sam sretan što smo se s tim ciljem svi umrežili u stvaranju jedne kolektivne memorije, zaključio je Marčev.
Ovakvo zalaganje puno znači nama sada, a koliko će tek značiti budućim naraštajima… Znat će to cijeniti ako malo pogledaju unazad i istraže (onda će to vjerojatno biti još brže i lakše) koliko je, primjerice, Abdulahu Seferoviću bilo potrebno truda, vremena i entuzijazma za stvaranje Photographie Iadertine, kapitalnog djela o povijesti i sadašnjosti zadarske fotografije.
Abdulah Seferović je zadarski publicist, slavist, glumac i novinar. Fotografijom se počeo baviti u drugoj polovici šezdesetih godina, a osim samog fotografiranja, publicrao je velik broj prikaza, ogleda i studija iz područja fotografije. U zadarskom Kazalištu lutaka pohranjeno je više od 400 njegovih crno-bijelih negativa i kolor-dijapozitiva, snimljenih od 1972.-1997. Zaslužan je i za demistifikaciju određenih povijesnih tabua iz novije zadarske povijesti.
Već kultna “Photographia Iadertina”
“Photographia Iadertina, od dagerotipije do digitalne slike” prvi je cijelokupni pregled zadarske fotografije na jednom mjestu.
– Samim time tu će se pojaviti nepopunjeni prostori, a to i jest cilj prve knjige. Ipak, svakako je još prerano govoriti o drugom izdanju, trebalo je imati dosta sreće da se omogući tiskanje i prvog, rekao je Seferović.
A trebalo je i dosta vremena, iako, kako kaže Seferović, pisanje ovakve knjige ne može se mjeriti protjecanjem vremena.
– Ona je rezultat različitih potraga, stjecaja okolnosti, i ideja. U svakom slučaju bilo je potrebno dosta vremena da bi se ideja uobličila u formu dostupnu čitatelju. S prikupljanjem gradiva sam počeo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a definitivni oblik knjiga je poprimila početkom prošle godine, priča Seferović.
Kako kaže, stare zadarske fotografije se uglavnom nalaze u Znanstvenoj knjižnici, Državnom arhivu, Galeriji umjetnina, Narodnom muzeju, ali i u nepredvidivim obiteljskim albumima.
– Sigurno ih ima još puno koje su nedostupne. Zadar je specifičan po fotografskim fondovima zbog selidbe njegova stanovništva, hrvatskog i talijanskog. Tako se puno fotografija nalazi u zadarskim obiteljima u Italiji, a u vezi s tim mi je puno pomogao Giorgio Giardini, zadarski kolekcionar u Veneciji, objasnio je Seferović te dodao kako se u kolekcionare rane zadarske fotografije ubrajaju upravo Giardini i u Zadru Zvonimir Šuljak.
Dodaje kako sam izbor fotografija nije bio od presudnog značenja za ovu knjigu, jer je to knjiga o imenima, pojavama i događajima. Što se tiče modernije zadarske fotogrfije i mladih fotografa, Seferović ističe kako mu je bilo istovremeno lako i teško izabrati koje da uvrsti u knjigu.
– Teško zato što fotografija ima jako puno, a lako zato jer su dostupne. Ipak, bilo je najvažnije zabilježiti pojavu novih imena kako bi se olakšalo daljnje praćenje njihova razvoja, kazao je.
Ne zna u koliko se primjeraka do sad knjiga prodala, no, kako ističe, mjerilo njene vrijednosti nije u tome kako se knjiga prodaje nego da li će stići u ruke onima koje zanima. Štoviše, ona je referentna i može biti počelo za bilo koje istraživanje o zadarskoj fotografiji.
Završena potraga
Završavanjem ove knjige, kako kaže Seferović, završila je i njegova potraga za građanskim identitetom grada Zadra.
– Među utemeljitelje građanskog identiteta Zadra spadaju Brčić, Andrović, Burato i, svakako, kazalište. Doba između dva svjetska rata, Drugi svjetski rat i doba poslije njega je potrgalo građanske korijene. Ovo je bila moja potraga za tim potrganim građanskim korijenima. Trajala je kroz djela Lutkari svete Margarite i Zadar na starim razglednica, a završava s Photographiom Iadertinom, zaključio je Seferović.
Potraga za građanskim identitetom nastavlja se i dalje sa sve više tragača. Krug tragača se širi, nastavlja sa generacije na generaciju, a fotografije kao svjedoci vremena, što su dostupnije, to se bolje čuvaju od zaborava. Zahvaljujući njima, budući će Zadrani znati kako smo se mi ponašali, odijevali i kakve su nam frizure bile, ove fotografije će im pomoći u njihovoj potrazi za građanskim identitetom, pa će iz svoje perspektive zaključiti koliko smo urbani zaista bili.

 OD BURATA DO DANAS

Seferović je iz svoje knjige Photographia Iadertina izdvojio nekoliko jedinstvenih pojedinosti iz povijesti zadarske fotografije značajne za povijest cijele hrvatske fotografije.
– Nitko u Hrvatskoj nema opis dagerotipije sa takvim razumijevanjem odlika novog medija kao što je članak u zadarskim novinama iz 1846. Nitko u Hrvatskoj nema tri fotografa sa diplomama farmacije iz Padove kao što su to bili Brčić, Andrović i Burato. Nitko u Hrvatskoj nema istodobno tri fotografa kao profesora u gimnaziji kao što su to bili Andrović, Brčić i Parčić. Nitko nema neprekinut niz stalnih domaćih fotografa od 1855. kao što su to u Zadru Brčić, Andrović, Burato, Peručić, Jeričević, Novak i Surać, nabraja Seferović..
Ističe kako Zadar nije karakterističan po dolasku stranih fotografa koliko po domaćim imenima.
Stranci su u Zadru zanimljivi utoliko što im je Zadar bio odskočna daska za daljnji napredak. Tako se Emilio Anriot pojavio 1858. da bi se nakon Zadra afirmirao u Bolonji, a potom u Rimu. Giulio Parisio koji je prvu izložbu priredio kao talijanski vojnik u Novom kazalištu 1918. je kasnije postao najpoznatiji napuljski fotograf koji je Napulju ostavio arhiv od 70.000 negativa među kojima i one snimljene u Zadru i Dalmaciji, rekao je Seferović.
Prošle nedjelje je polaganjem vijenca na Gradskom groblju obilježena 170. obljetnica rođenja i 100. obljetnica smrti Tomasa Burata, velikog zadarskog fotografa 19. stoljeća koji je nosio i titulu carskog i kraljevskog dvorskog fotografa. Seferović u svojoj knjizi Burata opisuje kao osobu koja je zadarsku fotografiju podigla na najviši stupanj profesionalne razine, a njezinu djelatnost proširila na područje fotomehaničke reprodukcije i nakladničkih poslova.
– Nitko u Hrvatskoj nema ranog fotografa s takvom međunarodnom reputacijom kao što je Tomaso Burato, ističe Seferović.
Fotografija se u Zadru pokazala, nastavlja Seferović, isto kao kazalište, kao tipičan građanski medij.
– Zadar je, recimo, 1860-ih imao čak 12 fotografa, što je za ono vrijeme nevjerojatan broj. Afirmacija rane zadarske fotografije u Europi nije vodila samo preko izložaba na kojima je sudjelovao Burato, nego je okrunjena i fotografskim djelom Ćirila Metoda Ivekovića koji je u Beču 1910. tiskao i danas nedostižne mape fotografija graiteljske baštine u Dalmaciji, zaključio je Seferović.