Bibinjac sam, živim ovdje i ne sramim se reći – i mene je zlostavljao don Ivanov!

Frustrira me cijela priča ponajviše zbog toga jer znam da bi, da se radi o nekome tko nije svećenik, policija reagirala i pritvorila ga makar zbog mogućnosti utjecaja na svjedoke. Policiji sam se javio jer me strah da Vatikan nakon svega ne pusti da se sve zaboravi, kao da se ništa nije dogodilo…

Josip Lenkić Barać ima 36 godina. Potječe iz sedmeročlane katoličke obitelji iz Bibinja, a jedna od njegove četiri sestre je redovnica. Oženjen je i čeka prvo dijete. Direktor je u jednoj zadarskoj tvrtki. Jedna je od žrtava don Nedjeljka Ivanova i u ponedjeljak je svoj slučaj prijavio policiji.
– Na temelju medijskih napisa, glasnogovornik zadarske policije Elis Žodan pozvao je žrtve da se jave policiji i ja sam se javio. S predstavnicima zadarskog MUP-a obavio sam nadasve fer i korektan razgovor. Očekujem da pravni sustav štiti mene kao žrtvu i građanina ove zemlje, jer ako je Vatikan preuzeo slučaj, po mom mišljenju, on me ne može štititi, kaže Lenkić Bakrać i ističe kako misli da je zakon koji određuje zastaru za kazneno djelo pedofilije loš i da ga treba što prije mijenjati.
– Sve ovo meni i dalje ne garantira da će Državno odvjetništvo nešto pokrenuti. Frustrira me cijela priča ponajviše zbog toga jer znam da bi, da se radi o nekome tko nije svećenik, policija reagirala i pritvorila ga makar zbog mogućnosti utjecaja na svjedoke. Policiji sam se javio jer me strah da Vatikan nakon svega ne pusti da se sve zaboravi, kao da se ništa nije dogodilo. Vidim da se neki pitaju zašto odmah o tome nismo govorili…. S dvanaest godina nisam shvaćao što mi se događa te svoj šok i nevjericu nisam imao hrabrosti ni s kim podijeliti. Danas sam odrastao čovjek i svjestan sam težine koju sam nosio u sebi svo ovo vrijeme te sam se sposoban braniti i nadam se ovim putem poslati poruku svim žrtvama da ne šute o svojim bolima koje nose na duši.
“Bliski susreti” s don Ivanovom započeli su kada je imao 12 godina, no nisu prestali ni s 14 godina kad je otišao u Sjemenište u Zadar.
– Tada sam mu, silom prilike, bio bliže. Bio sam sjemeništarac pa me na konto toga mogao svaki put zvati da dođem kod njega i nitko ništa ne bi mogao posumnjati.
“Bit će ovo naša ispovjedna tajna”
– Nebrojeno puta pozivao bi me k sebi na “duhovne razgovore” u različitim dnevnim terminima, kako bi me obučavao o mojoj seksualnosti. Ostajao sam nasamo s njim, na njegovo inzistiranje, na duhovnom razgovoru. Ti “duhovni razgovori” bili su paravan i na njima je od mene tražio da mu pokažem svoje spolovilo, da mu pričam o tome kako masturbiram, koliko sjemene tekućine izlazi, da mi “redalicom” izmjeri koliko mi je spolovilo…. I o tome kako muškarac i žena opće. Kako je te “duhovne razgovore” provodio kao i ispovijed, na kraju mi je uvijek govorio da je sve to naša ispovjedna tajna i da to nitko ne smije znati. Bio je snažan autoritet za cijelo mjesto. Bio sam izrazito krhke građe i na ispovijedi bi me obgrlio rukama i prislonio me na svoj trbuh i ja sam u tom “medvjeđem zagrljaju” morao biti cijelo vrijeme tijekom ispovijedi. Sve ovo ni najmanje mi nije ugodno javno iznositi, no kako moje vrijeme odrastanja nije bilo bogato saznanjima o pedofiliji, ni moji roditelji nisu znali da se nešto takvo moglo događati njihovu djetetu. I sam otac mi je rekao da sam mu se tada povjerio da mi ne bi vjerovao kao danas, kada mi skupa sa cijelom obitelji daje veliku podršku.
Lenkić Barać je nakon sjemeništa upisao Bogosloviju, no odustao je nakon druge godine.
– Moj odustanak od Bogoslovije povezan je s mojim drugačijim pogledom na red svećeništva od onoga koji sam ja zamišljao. Smatrao sam da više na svoj način mogu dati kao civil nego kao svećenik. Nije mi se sviđala klima dvoličnosti.
Nakon toga odslužio je vojni rok, zaposlio se, upisao fakultet. Danas je diplomirani inženjer upravljanja u kriznim uvjetima.
Ovo je napravila osoba s imenom i prezimenom, a ne cijelo Bibinje
– Nikome se ništa ne događa. Vatikan će reći – on se pomolio, zatražio je oproštenje od Boga, što ćemo mi sada sa starim čovjekom… Stavit ćemo ga u dom, i dalje će uživati u blagodatima… Ovdje nema moralne satisfakcije. Nama žrtvama svima je isti cilj – želimo da naše Bibinje ne bude prozivano zbog ovog slučaja. Ovo nije nepravilo Bibinje nego osoba imenom i prezimenom. Isto tako, razumijem sve mještane kojima nije jednostavno sve ovo slušati i proživljavati, ali neka budu sigurni da je nama puno teže jer ovo godinama nosimo u sebi.
Poručio je kako se trebaju javiti svi oni koji su kao dječaci bili žrtve don Nedjeljka Ivanova.
– Želim da svi oni koji su bili zlostavljani i još uvijek razmišljaju o tome trebaju li o tome govoriti, vide da se sada javio Bibinjac koji živi tu, kojega nije sram jer zna da je žrtva, istaknuo je Josip i na kraju zamolio da, ako može, ne stavimo njegovu sliku na istu stranicu s onom don Nedjeljka Ivanova.

Mislio da je jedini

Lenkić Barać je sve do veljače ove godine mislio da je on jedini kojeg je don Ivanov zlostavljao. O svemu nije nikom ništa govorio osim svojoj supruzi koja mu je najveća podrška.
“Otkrivenje” je došlo kada je pogledao emisiju 8. kat. Tek je na pola shvatio da poznaje prvog gosta, Josipa Lisicu, da je s njim bio prijatelj kad su bili dječaci, da su zajedno bili ministranti…
Nakon nekoliko dana zvao ga je Nenad Bugarija, njegov prvi rođak iz Pittsburgha. Pitao ga je zna li nekoga koga je u to vrijeme Ivanov zlostavljao.
– Rekao sam mu – znam, mene je zlostavljao.
Tjedan dana nakon što se Bugarija u New Yorku sastao s nadbiskupom Puljićem, u Zadru se s njim sastao i Lenkić Barać.
– Duhovni pastir Zadarske nadbiskupije, mons. Puljić, je po meni meni jedina svijetla točka cijele priče. Kazao mi je da mi vjeruje i da će učiniti ono što treba, kaže Josip. Ja se osobno ne razumijem u crkvene zakone i ne mogu reći je li i što trebao napraviti prema državnim institucijama, ali sam siguran da je napravio sve što je u njegovoj domeni.

“Nagradu mu treba oduzeti!”

Josip Lenkić Barać bio je u Općinskom vijeću Bibinja do 2007. godine. Općinsko vijeće je don Nedjeljku Ivanovu četiri godine poslije dodijelilo nagradu za životno djelo.
– Nagrada je samo predmet koji možete dodijeliti bilo kome. Mogli su mu, što se mene tiče, izgraditi i još jednu kuću. Naravno da mu nisu trebali dati nagradu. Onaj ili oni koji su ga predložili o učinili su to, vjerujem, u najboljoj namjeri i nažalost neznanju o svemu ovome. I, da, smatram da mu nagradu za životno djelo treba oduzeti!

Je li Ivanov kupio bibinjsku šutnju?

Navodno je nakon odlaska don Ivanova u bibinjskoj župi ostalo 300.000 kuna.
– Gotovo sam siguran da je kupovao šutnju. Davao je novce ili svojim mecenama ili nekom drugom u mjestu. Ne možete vi toliki broj dječaka provući kroz kuću, a da vas netko ne vidi, da nešto ne posumnja i da se o tome ne počne govoriti. Kad je on bio u Bibinjama, to su bila zlatna vremena. Australija i kopanje zlata su nula prema tome. Sa zgražanjem slušam o tome da je on izgradio crkvu u Bibinjama. Ta crkva je izgrađena od novca mještana i iseljenika. On je bio samo župnik u Bibinjama.