Razloga za radost uvijek se nađe

Korisnike Centra, osobe s težim i teškim tjelesnim i mentalnim retardacijama, ne muči ono što piše u novinama, ne zanima ih predstava u Saboru, niti nedostatak proizvodnje u Hrvatskoj.
Njih veseli njihova predstava koju pamte od riječi do riječi, oni su sretni što znaju pisati, a na svoju proizvodnju rukotvorina posebno su ponosni

Prvi red do mora, u nekadašnjem biskupskom ljetnikovcu okruženom zelenilom gdje se zadnjih šezdesetak godina smjestio Centar za rehabilitaciju “Sv. Filip i Jakov” ne priča se o krizi i poskupljenjima. Iako se nalazi između drugih kuća i zbivanja ovog živahnog turističkog mjesta, Centar kao da živi u svom svijetu. Koliko god loša bila atmosfera, kod njih vlada radost.
Korisnike Centra, osobe s težim i teškim tjelesnim i mentalnim retardacijama, ne muči ono što piše u novinama, ne zanima ih predstava u Saboru, niti nedostatak proizvodnje u Hrvatskoj.
Njih veseli njihova predstava koju pamte od riječi do riječi, oni su sretni što znaju pisati, a na svoju proizvodnju rukotvorina posebno su ponosni.
Svatko poseban na svoj način
Štićenike Centra za rehabilitaciju posjetili smo upravo u vrijeme radne terapije koju nazivaju školica.
Među prvima nas je pozdravio Izet koji je rekao da on zna kako je nama novinarima teško.
– Što god napišete netko vas napada, kazao je Izet te nam izrecitirao nekoliko pjesama i izreka.
Ubrzo nam ruku pruža Zorica kojoj su dali nadimak Dijana po omiljenoj joj voditeljici Dijani Čuljak.
Zorica želi postati urednica u novinama. Prati Dnevnik i javljanja iz studija diljem Hrvatske. Pokazuje nam svoju bilježnicu u koju piše i tiskana i pisana slova. Zorica ostalima često čita i oni su jako ponosni na nju, a zadivila ih je i ulogom Crvenkapice u predstavi koju su pripremili za Dan Centra. Pričajući o tehnici ukrašavanja lijepljenjem salveta na predmete, Zorica nas je pozvala da 23. ožujka dođemo na Narodni trg u Zadru pogledati izložbu radova korisnika.
Božica je naučila vesti, stručnjak je za ručni rad, Mira zbog dara za umjetnost zovu Michelangelo… Svatko od njih ima talent i razvija ga u okviru svojih mogućnosti.
Te talente prepoznaje i na njima radi stručni tim u kojemu su defektologinja Barbara Čirjak, socijalna radnica Maja Pavković, radna terapeutkinja Ivana Stanić i glavna medicinska sestra Senka Brzić.
U Centru je ukupno 75 djelatnika koji brinu za higijenu, zdravlje, tjelesnu i psihosocijalnu rehabilitaciju korisnika.
Osim fizioterapeutske i medicinske pomoći, njege i posebne prehrane, korisnicima jako pomaže upravo radna terapija. U različitim radionicama, kao što su kreativna, likovna, glazbena, kulinarska, informatička i druge, ponekad sudjeluju i profesionalni umjetnici.
Korisnici imaju sportsko-rekreacijske aktivnosti, odlazak na terapijsko jahanje i druge izlaske iz Centra, obilježavanje blagdana i rođendana, a radi se i na odjelima s teško pokretnim i nepokretnim korisnicima…
Svakodnevna doza strpljenja
Misija Centra za rehabilitaciju je raditi na što boljoj kvaliteti života korisnika, uvijek poštujući njihovo dostojanstvo, pružati im mogućnost da se razvijaju koliko god mogu, a uz to im davati ono što im najviše treba – puno pažnje, radosti i ljubavi.
Djelatnici svaki dan imaju spremnu dozu žrtve i strpljenja, a zauzvrat dobiju osmijeh i ljubav svojih korisnika.
To potvrđuje i jedna od medicinskih sestara koju zovu “majko” jer radi već 42 godine u Centru za rehabilitaciju i kaže da je ljubav prema ljudima najvažnija u tom poslu.
Kako kaže ravnatelj Centra za rehabilitaciju, Leonardo Mikulić, najveća od svih potreba korisnika je upravo potreba za radošću i zato pri sastavljanju programa Centra, stručni tim vodi puno računa upravo o duhovnim sadržajima za korisnike.
– Oni vole pažnju, iščekuju posjete i jako su sretni kad im netko dođe, posebno iz njihove obitelji. Neki roditelji i skrbnici djecu posjećuju više, neki manje. Neki imaju objektivne razloge što ne dolaze često, a neki možda nemaju. Ali, mogu reći da zaista nismo zaboravljeni. Nama jest osnivač Ministarstvo socijalne politike, ali i Zadarska županija, saborski zastupnici s ovog područja, Katolička udruga medicinskih sestara i tehničara, policija i brojni drugi pomažu nam i posjećuju korisnike. Jako smo im zahvalni na tome i oni pokazuju da Hrvati zaista imaju razvijenu tu socijalnu dimenziju, rekao je Mikulić.
Iako se u Hrvatskoj na području socijalne skrbi teži prema deinstitucionalizaciji, Mikulić ističe da je u slučaju korisnika s teškom tjelesnom i mentalnom retardacijom to teško izvedivo. U Hrvatskoj čak i nedostaje kapaciteta za smještaj osoba s retardacijom. Godišnje u Centar “Sv. Filip i Jakov” stigne dvadesetak molbi, a već je popunjen maksimalni broj od 100 korisnika koji su na rehabilitaciju na obali Sv. Filipa i Jakova stigli iz cijele Hrvatske.