Kad ambicija roditelja prijeđe granice razuma

Veliku krivicu srozavanje ove vrste glazbe snose ljudi koji pišu tekstove, a koji nisu u stanju napraviti privlačnu i duhovitu dječju pjesmu pa moramo slušati budalaštine tipa “moj je život rokenrol / brzi ritam dur i mol”, ili gledati balavca od 11 godina kako kleči na koljenima, drži ruku na srcu i s bolnim grčem na licu bulazni nešto o tome kako “moli nebo da ju vrati”
Kada sam prije skoro dvadeset godina prvi put u životu napisao pjesmu za djecu, imao sam sreću raditi s multitalentiranim, dobro odgojenim djetetom (danas je on ugledni klasični glazbenik) pa mi je sve izgledalo lijepo i ružičasto. Svi su nam predviđali pobjedu, ali su mi iskusnije kolege savjetovale da “maloga malo poguram u javnosti”, pa sam se sa nekoliko promotivnih fotografija u rukama prošetao do redakcije Slobodne gdje je urednik bio gospodin Jandre Širinić. Ono što mi je taj mudri čovjek tada rekao, zapamtio sam za cijeli život, i nikada, ali nikada više, nisam ni pokušao forsirati u javnosti dijete koje sa kojim sam radio. Nisam ih gurao na radio i televiziju (sami su ih zvali), nisam ih povlačio po mjestima gdje im ni po godinama ni po pjesmama nije mjesto, niti sam ih postavljao pred mikrofone na raznim sajmovima, vašarima i pirevima.
Taj je nastup, kao i pobjede i nagrade koje bi usljedile, trebao biti kao neka zafrkancija i zabava u slobodno vrijeme, i ništa više od toga.
Povijest, svjetska i domaća, puna je negativnih primjera počevši od čuvenog malog Joselita (to je onaj stari film “Majko, slušaj moju pjesmu” što je sa suzama gledatelja izazvao veći potop nego tsunami u Aziji) koji je završio kao žrtva svih mogućih poroka, pa do svježijih slučajeva gdje takva djeca u najboljem slučaju završe kod psihologa, a često za sobom vuku i ozbiljnije poremećaje, osobito onda kada konačno shvate da od tog posla nema ništa.
LUDI RODITELJI
Dok su djeca u većini slučajeva još i u redu i rijetko koji uobrazi da je neka veličina, dotle pojedini roditelji često prelaze s onu stranu normalnog ponašanja. Još je Fellini u svome filmu “Najljepša” prikazao mahnitu mater koja svoju sasvim prosječno nadarenu kćerkicu povlači po svakojakim audicijama, gdje siroto dijete koje pada sa nogu od umora nakon pustih privatnih sati, mora plesati, pjevati i glumiti. Veliki je redatelj bio šokiran ponašanjem ludih roditelja na jednoj audiciji za dječju ulogu i odlučio o tome snimiti film. Takvih sam se primjera nagledao i kod nas u Zadru tijekom devedesetih godina, a osobito nakon što su neke moje pjesme postale malo popularnije među djecom, pa su roditelji mislili da mi je životna misija slušati njihove mezimce kako ih pjevajući masakriraju. Svjedočio sam ja mučnim situacijama gdje djeca na audicijama jednostavno zanijeme i u strahu gledaju u svoje egzaltirane roditelje, kako pod prijetnjom batina izlaze pred mikrofon, a najgore je bilo kada je jedan dječak morao “zabavljati” cijeli trajekt pjevajući pet puta zaredom istu pjesmu (srećom, trajekt je išao samo do Preka, a ne do Zaglava). Osobito bi me veselilo kada bi na plaži ili u restoranu čuo “Evo ga barba Mario, ajde mu otpjevaj nešto!”
Kod svega toga, jako je bitan podatak da veliki dio takve djece uopće ne zna pjevati, a ako i ima glasa – nema sluha (i obrnuto). Roditelji to ne primjećuju i uživaju u tom kreštanju, a još više u njemu guštaju razni kompozitori, pjesnici i aranžeri koji u njima vide dobar izvor zarade, pa ih u tome i dodatno hrabre. Ali da ne bi o tim zanatlijama govorili potpuno negativno pročitajte nastavak teksta.
KOLIKO TA ŠALA KOŠTA?
Da bi lakše razumijeli, ovaj ćemo rad usporediti sa satnicom jednoga majstora, vodoinstalatera, ili još bolje sa satom instrukcije jednog profesora. Nećemo uspoređivati sa satnicom npr. odvjetnika jer bi onda roditelji trebali prodati djedovinu za jednu pjesmu. Posao počinje tako da se dijete posluša, ocijeni, da mu se odredi intonacija, te općenito da ga se stavi u okvire njegovih mogućnosti, na što ode par sati. Zahvaljujući napretku tehnike, spretan aranžer može stvar posložiti u par dana, ali ni to nije tako jednostavno i često zahtjeva malo više vremena, osobito ako dijete i nije neki bogomdani talent, pa često treba u hodu mjenjati dionice i “lage” (omiljen izraz glazbenika koji žele fascinirati mušterije). Bude tu i odugovlačenja, kao kada bi vas taksi od kolodvora do Poluotoka vozio preko Borika, ali nebitno. Onda treba otići i u studio i sve to prebaciti, a i tu ima posla, tako da cijela procedura traje najmanje (napominjem, najmanje) tridesetak radnih sati. U studiju se, ovisno o umijeću djeteta, potroši određeno vrijeme, ali tu već postoji cijenik i satnica, i recimo da za to treba 500 do 1000 eura, što je uobičajena cijena. Može to i jeftinije ali samo ako vam je snimak potreban za nastup na proslavi mjesne zajednice. Za nešto ozbiljnije treba i raditi ozbiljno.
Govoreći o troškovima, preskočili smo ono najvažnije. Tko će napisati glazbu i stihove? U našem gradu postoje 3-4 čovjeka koji to znaju dobro napraviti i još nekolicina koji se snalaze. I sad, tko može odrediti vrijednost njihovog rada? Problem je u tome što su roditelji jako razočarani ako ne dijelite njihovo ushićenje djetetom, i baš vas briga hoće li nastupiti ili neće. Što vi imate od toga? Pjesme sa dječjih festivala se zaboravljaju već nakon par dana, cd-ovi se ne kupuju nego kopiraju, niti ima emitiranja na radiju i tv-u, pa nema ni zarade od autorskih prava, a ako dijete i dobije nagradu, autor od toga nema ništa. Ako je tata recimo npr. električar ili automehaničar, pa mu predložite da pjesmu napišete besplatno, a da on nekoliko dana besplatno radi za vas, još ćete za tu drskost dobiti “po glavi stanovnika.” Zato onaj koji piše za 200-300 eura, što je kao neka cijena, ili je uzeo nešto ispod stola, ili je budala.
Ovo ćemo poglavlje završiti izrekom moga suradnika Gorana koji je jednom roditelju koji se čudio zašto njegovom mezimcu ne želimo raditi sedam dana za 200 eura, rekao – Dijete mora imati tople cipele za zimu, knjige za školu, pristojan obrok, ali dijete ne mora pjevati na dječjem festivalu. I ne mora. To je luksuz, a ako dijete nije talentirano, onda je to glupost, a glupost se plaća.
MORBIDNE KREATURE
Ono što većina roditelja ne razumije, činjenica je da ogromnu većinu građana ove zemlje njihovo dijete apsolutno ne zanima, i da nemaju želju ni slušati ga ni gledati. Na jednom vjenčanju prije desetak godina svjedočio sam uistinu mučnom događaju. Pojavili su se roditelji djeteta za kojeg su smatrali da je jako talentiran pa su mu snimili i nekoliko pjesama u studiju. Došli su do mikrofona i rekli – A sada će vam, naš mali Stipe (izmišljeno ime) nešto otpjevati! Izašao je dječak prilično neobičnog izgleda (neka mješavina Boy Georga, papige i “duge” nakon kiše) koji je zgrabio mikrofon i na totalni playback počeo otvarati usta i mahati rukama po zraku poput Mladena i Bepa u poodmaklom stadiju nastupa na pučkoj fešti. Nakon prve pjesme prisutni su pristojno zapljeskali očekujući da je gotovo. Ali ne! Mali je otvarao usta na još nekoliko pjesama za redom dok kaseta nije došla do kraja. Ljudi su kolutali očima, smijali se i otvoreno ignorirali taj cirkus prepustivši se janjetini, zavladao je žamor i na maloga nitko više nije obraćao pažnju. Baš nitko? A ne! Roditelji su i dalje zaljubljeno gledali u svoga mezimca ne primjećujući da svima idu na živce i da bi to sve trebalo konačno prekinuti.
Sjećam se tako majke (´94.) koja je kupila hrpu buketa cvijeća i regrutirala skupinu djece iz publike, da “spontano” odnesu njenoj kćeri na pozornicu, očeva (´95) koji bi kupovali po pedeset ulaznica ne bi li osvojili nagradu publike, zapjenjenih roditelja (2000.) koji su zviždali i dobacivali za vrijeme nastupa druge djece, ukratko, divne skupine morbidnih kreatura kojima bi se i socijalne službe trebale pozabaviti.
STARMALNA ČUDOVIŠTA
Samo poimanje toga kako bi trebala izgledati pjesma za dječji festival u Hrvatskoj je u zadnjih petnaestak godina potpuno otišlo u krajnost, da nekažem u perverziju. Tome su nemalo kumovale emisije tipa “Turbo limač show” u kojima su djeca pjevala pjesme odraslih, a u skladu sa njima se tako i ponašala. S druge strane, moramo priznati, nerealno je očekivati da će se prosječan dvanaestogodišnjak moći identificirati sa pjesmama o medi, zeki i malome vrapčiću, ali to ne znači da moraju izlaziti na pozornicu sa pola kile šminke i gela, u odjeći koja više otkriva nego što pokriva, a što je nedopustivo. Veliku krivicu za to snose ljudi koji pišu tekstove, a koji nisu u stanju napraviti privlačnu i duhovitu dječju pjesmu pa moramo slušati budalaštine tipa “moj je život rokenrol / brzi ritam dur i mol”, ili gledati balavca od 11 godina kako kleči na koljenima, drži ruku na srcu i s bolnim grčem na licu bulazni nešto o tome kako “moli nebo da ju vrati”. U svemu tome treba imati mjeru, pa se neće događati da gledamo stvari od kojih se normalnom čeljadetu okreće želudac. Tko želi vidjeti kako bi se to trebalo raditi, neka na talijanskom RAI-u pogleda “Zecchino d´oro” ili “Ti lascio una canzone” i shvatit će o čemu govorim.
DJEČJA PJESMA “UGRIZI ME ZA VRAT”
Pjesma “Ljubav je rat” s dječjeg festivala iz ´95. tipičan je primjer, koliko se daleko u krajnost može otići u želji za modernim, “trendi” nastupom, i smatram je najgorom antipropagandom ovovremenog poimanja dječje pjesme. Zamislite djevojčicu od 12 godina kako pjeva sliedeće stihove “Ljubav s tobom to je rat / ma daj ugrizi me za vrat // da si muško ti dokaži / bolju od mene ne traži // sve ću kosti da ti slomim /toliko te silno volim // ljubav s tobom to je rat / ma daj ugrizi me za vrat” – itd., itd., sve jedno ljepše od drugoga. Znam da zvuči nevjerojatno, ali to je zbilja izvedeno na dječjem festivalu. A kako znam? Jednostavno. Ja sam napisao to smeće.
Te mi je godine konačno dosadilo besplatno pisati stihove za sasvim nepoznatu djecu i to sam obznanio čovjeku s kojim sam tada surađivao, a on mi je, lukavi lisac, da bi me namamio rekao da mu trebaju riječi za jednu odraslu dancericu, onako malo izazovnije. Pohlepan za mogućom zaradom nažvrljao sam ovo što ste pročitali i, zamišljajući neku silikonsku ljepoticu kako u minici skakuće po sceni, pjesmu nazvao “Ugrizi me za vrat”. Možete zamisliti moje zaprepaštenje kada sam u Kazališnoj kući, na probi dječjeg festivala, čuo te riječi u izvedbi dvanaestogodišnjakinje. Bilo je kasno za promjenu pa sam otišao kod djevojčićinih roditelja želeći im objasniti o kakvom se čudnom spletu okolnosti radi i tom prilikom doživio pravi šok. Njima se pjesma svidjela i nisu imali nikakve primjedbe. Kasnije tijekom festivala nitko, ali baš nitko nije rekao nešto negativno o tome. Tada sam shvatio da je sve otišlo u nepovrat i nikada više nisam napisao riječi na tuđu muziku, a stvari u su međuvremenu postale još gore.
GRANICE REALNOSTI
Zamislite mene, umornog i smotanog, kako se prijavljujem na natjecanje u taekwondou, ili, onu baku iz staračkog doma na startu triatlonske trke. Eto tako izgledaju pojedina djeca pred mikrofonom. Silom prilika, morao sam prisustvovati dvodnevnom natjecanju djece pjevača. Bio je jedan koji se nije mogao sastaviti sa ritmom, a o melodiji da i ne govorim. Mi smo su čudili kako je u stanju tijekom cijele pjesme nijednom pogoditi intonaciju, ali to je bilo tako. Ali dobro. Neka se dijete veseli. Ali dijete je upalo u finale. Kako je to moguće? Moguće je kada je tata glavni sponzor i organizator. Ali kakav je to tata koji dopušta da mu dijete od sebe pravi budalu pred punom dvoranom ljudi koji mu se smiju?
I znate što je najgore? Najgore je bilo gledati toga dječaka koji je vrištao, tulio, i u bijesu se bacao po podu kada je saznao da nije pobijedio. To nam govori koliko neki daleko odu u svojoj zaslijepljenosti i ludilu.
Postoje ljudi kojima neke stvari jednostavno ne možeš dokazati. Oni stalno vuku djecu po audicijama i svojom ih upornošću čak uspiju ubaciti u konkurenciju, a tada nastaju pravi problemi. Ovaj o pjevanju nema pojma, a mora nastupiti. Onda se prave čudne kombinacije nekoliko djece zajedno od kojih jedno pjeva, a drugo se utiša da ne kvari, pjesme u kojima vodeći glas u refrenu u stvari pjeva prateći, a na kraju se još sredi i da ide totalni play-back. Kakvog to ima smisla? Treba li podupirati nečije bolesne ambicije?
FINALE
U večini slučajeva takve stvari završavaju zasićenjem i tu djecu više ne vidimo u javnosti osim nekih koji se vucaraju po trećerazrednim pozornicama izvodeći pjesme koje nikoga ne zanimaju. Naravno, postoje i istinski talenti koji su toliko dobri da jednostavno moraju isplivati. To su danas odrasli ljudi poput Ivane Radovniković, Natali Dizdar, Ivana Šarića, Nele Šarić, ali jednu stvar moramo priznati. Nitko od te bivše djece nije služio kao cirkuska atrakcija. Svi su imali normalne roditelje. Nastupili bi par puta, dobili neke nagrade i zatim se bavili školom i drugim stvarima primjerenima svom uzrastu, da bi stvarnu afirmaciju stekli kao već formirane ličnosti, i to je osnov svega, naravno uz njihov neosporan talent. Što se tiče autorskih pjesama, činjenica je da je do njih malo kome stalo i da djecu više zanima natjecaje tipa “Benja fest” gdje su im sve pjesme poznate, a i jeftinije ga je organizirati. Usput, napominjem da su primjeri iz ovoga teksta izvučeni iz razdoblja 1990. – 2000.g, i da na stvari koje se na tom polju događaju zadnjih nekoliko godina nemam komentara jer ih ne pratim.
Moram priznati da nisam uspio reći ni pola onoga što sam htio, jer je tema proporcionala mojim iskustvima, pa koristim priliku poručiti svakome koji će se možda prepoznati i naći uvrijeđen da me nije pametno prozivati, jer sam samo zagrebao po površini i izostavio mnoga imena i događaje za koje je možda i bolje da se nikada ne otkriju, pa je bolje da sve ovo okončamo, a i ova je zadnja rečenica preduga pa ćemo je završiti.

 BOŽIN: DJECU TREBA ZAŠTITITI

Stručno smo mišljenje o ovoj temi zatražili od diplomiranog psihologa Armana Božina, stručnjaka sa višegodišnjim iskustvom u socijalnoj zaštiti djece i maloljetnika.
Koliko na još neformiranu dječju psihu može djelovati nekritično roditeljsko forsiranje?
– Upravo je najveći problem u neformiranosti strukture dječje ličnosti, koja se teško nosi sa takvim teretom kao što je publicitet bilo koje vrste, a najčešće estradni. Do njega se često dolazi velikim trudom i odricanjem, a on tako lako i brzo nestaje. To suočavanje s neminovnim padom u anonimnost je u stvari najpogubnije za zdravi emocionalni djetetov razvoj.
Postoje li zakonske odredbe po kojima se može djelovati u situacijama kada pojavljivanje djeteta u javnosti prijeđe granice normalnog?
– Koliko mi je poznato, ne postoji odredbe koje ograničavaju boravak djeteta na njemu neprimjerenim zadimljenimi bučnim mjestima. Često se radi o kasnim noćnim satima i to u starijem društvu neprimjerenom dječjoj dobi, a sve se to može reflektirati na psihofizički razvoj djeteta. Svaki bi roditelj sam trebao imati osjećaja i sluha za takve situacije i imati mjeru kada i koliko izlagati svoje dijete svojevrsnim stresnim miljeima.
Trebaju li roditelji potražiti stručnu pomoć, ukoliko primjete da životni uzori njihovom djetetu postaju razni karikaturalni poznati i kvazi pjevači? Što napraviti ako kći od 11 godina na zidu drži poster Paris Hilton ili Vlatke Pokos?
– Roditelj je dužan, i trebao bi biti u stanju nadzirati normalan razvoj djeteta, te ga štititi od identifikacije sa izopačenim likovima. Žalosno bi bilo kada bi i za takve stvari trebalo tražiti stručnu pomoć.