U njegovom srcu i sada odzvanja zbor

Priča o Zoraniću počinje u jesen 1952. godine kada je kod maestra Šime Dešpalja počeo svirati trubu. Godinu kasnije ipak, “dolazi na svoje” i uključuje se u zbor kod prof. Nikole Jerolimova gdje ostaje punih i nevjerojatnih 55 godina. Nikada nije izostao s probe zbora osim kada su mu umrli roditelji

Pavao Mendeš i danas ponekad u zvuku slučajne, klapske i zborske pjesme prepoznaje dio svoje duše jer pjesma je obilježila njegov život. Iako nije rođeni Zadranin, gradio ga je i dizao iz ruševina i stvarao jedan od najcjenjenih i najpoznatijih mješovitih zborova u Hrvatskoj. Onaj, Petra Zoranića od kojeg se kao najstariji član s pjevačkim stažom dugim punih 55 godina oprostio prije pet godina na svom posljednjem koncertu u zadarskom Kazalištu kada je Zborom ravnao još jedan poznati Zadranin – Pavle Dešpalj.
Oprostio se sa suzama. Zbor je bio njegova druga obitelj. Godinama mu je poklanjao golemi dio sebe, bio tajnik i potpredsjednik i kako sam kaže, njegova duša i srce.
Pavao Mendeš sutra će proslaviti 84. rođendan te dodaje kako su uspomene velike, a godine još veće. “Velika” je brojka neumitno tu i rijetko tko bi se mogao pohvaliti životom o kojem bi se mogla napisati knjiga. Upravo zbog toga, sada u mirovini, sam je sjeo i napisao “Skicu za portret” i posvetio je svojim unukama Zinki i Aniti kako bi se jednog dana kada ode, mogle ponekad sjetiti svoga “dida Pave”.
Rođen je 22. lipnja 1929. godine u Makarskoj u radničko-težačkoj obitelji uz majku, oca i još dvije sestre, no njegova životna “avantura” koja traje i danas, počela je dolaskom u Zadar, nakon Drugoga svjetskog rata, 1952. godine. Iako zvuči nevjerojatno, priča, kako se odmah zaljubio u tada razrušeni grad.
– U Zadar sam bio raspoređen po kazni. Naime, završio sam srednju Tehničku školu i to arhitektonski smjer. Nakon završene vojne obveze stupila je na snagu naredba tzv. planske komisije, pa sam ja u skladu sa svojim zvanjem bio raspoređen na jedno gradilište u Ploče i to u poduzeće Ivana Lučića Lavčevića, kao pomoćnik rukovoditelja na makadamskim cestama. Ploče su već tada bile veliko gradilište i mi, mladi nismo baš bili presretni tamo. Onda sam ja, kako bi nam svima skupa malo olakšao svakodnevicu, okupio kolege u ekipe nogometa, odbojke, a s nekolicinom svojih Makarana uvijek sam znao rado i zapjevati. Jednog ponedjeljka nas desetak momaka zakasnilo je na posao pa nas je glavni inženjer, sjećam se da je bio Rus, po kazni raspršio od Dubrovnika do Zadra. A, mene za kaznu dopadne poduzeće “Lavčević” u Zadru. I danas mu se zahvaljujem za tu kaznu – sjeća se i priča uz smijeh ovaj vitalni umirovljenik raskošna glasa.
Kada je došao u Zadar, priča, najteže mu je palo što je bilo jako malo djevojaka. Većinom muški dio populacije i vojska, a on je od malih nogu iznad svega volio biti u ženskom društvu. Sjeća se kako je te davne 1956. godine šetao Kalelargom radi ženidbe. Večeri je provodio u Krumpir bašti na rivi, odlazio na ples u gimnazijske sportske dvorane, ali je ženu svog života s kojom je i danas – Slavomiru, podrijetlom iz Mokošice i četiri godine mlađu, upoznao nekoliko godina kasnije. Tih se godina Pavao Menedeš i doškovolovao uz rad te stekao zvanje višeg arhitektonskog tehničara, a četiri godine kasnije postao je i građevinski inspektor.
No, kako graditi, a ne pjevati – pita se Pavao Mendeš dodajući kako njegova priča o Zoraniću počinje u jesen 1952. godine kada je kod maestra Šime Dešpalja počeo svirati trubu. Godinu kasnije ipak, “dolazi na svoje” i uključuje se u zbor kod prof. Nikole Jerolimova gdje ostaje punih i nevjerojatnih 55 godina. Nikada nije izostao s probe zbora osim kada su mu umrli roditelji. Imao je sreću, pojašnjava, da su probe uvijek bile u večernjim satima, a kada bi išli na gostovanja i turneje, svoj izostanak s posla uvijek bi odrađivao. U Zadru se zaljubio i u košarku, a dok je radio u građevinskom poduzeću “Put” pomogao je izgradnju betonskih tribina na otvorenom kada je imao priliku upoznati mnoge velike igrače pa i pokojnog Krešu Ćosića.
Pavao Mendeš danas živi svoje umirovljeničke dane i ne može bez pjesme. Pjeva u crkvenom zboru, a ponekad ujutro uz jutarnju kavicu zapjeva uz gitaru u omiljenom kafiću sa svojim starim prijateljima.