Klapa “Cajka”

Lani sam krajem rujna bila na jednom službenom putovanju i tamo sam se kolegama novinarima na sva usta hvalila kako je Zadar “cajka-free” grad. Kad sam se vratila baš taj dan otvarali su Skipper prenamjenjen u narodnjački klub. Već se godinama hvalim i kako Zadar nema McDonaldsa pa čujem da će ga skoro otvoriti i možda je vrijeme da se prestanem hvaliti… No dobro, vratimo se mi muzici, ako se to uopće tako može nazvati.
Zadar srećom (ne hvalim se, samo konstatiram) nije grad u kojem se iz kafića usred dana čuju cajke. Tu i tamo neki lik sa izbačenim laktom i desnicom na volanu obiđe grad u, recimo, bijelom audiju, a iznutra piči nc nc Ceca, Seka, Beba ili neko slično ime meketavog glasa.
Svaki put poskočim u stranu kad takvo nešto čujem, a shvatila sam da nisam jedina. Malo fali da roditelji djeci ne počnu stavljaju ruke preko ušiju da izbjegnu “kontaminaciju turbo-folkom”.
Počele su feštice. Osobno mi je teško ostati doma bilo koje ljetne večeri, a petkom je to još teže za sve nas koji volimo šušur i gužvu, druženje uz hranjenje i, konačno, veselu Varoš.
Tako je bilo i prošli put. Odgledala sam Mostove okruga Madison (Francesca je opet ostala u automobilu) i zaputila se u grad. Opća slika je takva da bi bilo bolje da se manje dimi i da je ponuda hrane koje ima na svakom kantunu zanimljivija i kvalitetnija. Olakotna okolnost za nas domaće je što znamo gdje ćemo nešto provjereno dobro pojesti, pa izbjegavamo sumnjive lonce i šporke gradele.
Prošli petak na Poluotoku, osim onih par ulica koje imaju slobodan protok zraka s mora, nije bilo daška vjetra. Da je ona djevojka što prodaje ruže umjesto njih nudila lepeze, tu bi večer sigurno dobro zaradila.
Uglavnom, budući se krećem koridorima za koje turisti ne znaju dok u njih ne zalutaju, većinom sam izbjegla klapska pjevanja po kantunima i relativno sigurno stigla do odredišta, poznatih ljudi i dobre spize.
Ono što sam čula sutradan bacilo me u očaj. Dakle, jedna je klapa (uz pratnju instrumenata, što ju odmah čini “manje klapom” iako bismo im to lako oprostili), uz klasične pjesme sa repertoara zasvirala i uspješnice Halida Bešlića.
Da da, dragi moji, Halida Bešlića. Imao je čovjek koncerte po Hrvatskoj i meni se čini da su tada ljudi kojima bi javno bilo neugodno reći da “slušaju cajke” odahnuli i pohodili njegove necajkaške nastupe i tako “legalno slušali” – narodnjake(?). Ne pada mi na pamet sad ovdje raščlanjivati terminologiju i suditi o tome što je cajka, što turbo-folk a što “šumadijski rokenrol” ali dajte… Klapa koja svira Halida Bešlića?! Dobro da to nisam čula na vlastite uši, mislim da bi teško onu sipu zadržala u želucu.