Nije odustao ni kad ga je bura srušila s bicikla

Kada prekaljeni biciklisti i strastveni avanturisti krenu na put dug tisućama kilometara, to možda više i nije tako velika vijest, ali kada to učini netko tko gotovo uopće ne vozi bicikl, a krene na put od švedskog grada Goteborga do Zadra, onda je to svakako priča koju, složit ćete se, treba ispričati…
A glavni lik naše priče je 21-godišnji Tomislav Didak, koji je tako bez iskustva i kondicije, čvrsto odlučio ostvariti svoj dječački san pa je krenuo na put ukupno dug 2.150 kilometar, na kojem je s kraćim stankama i noćenjima proveo 40 dana. Prosječno je u jednom danu bicikl neprekidno vozio  šest, sedam sati.
– Oduvijek sam u sebi imao avanturističkoga duha, ali kao da nikada do sada nije bilo prave prilike da to i ostvarim. Nedavno sam tako kući, u Goteborgu, slušao jednu radijsku emisiju u kojoj je gostovao upravo čovjek koji je na svom biciklu proputovao svijet. Pričao je tako o svojim iskustvima i svemu što ga je znalo snaći na putu, o susretima s mnogim ljudima i dalekim krajevima. I to je bilo – to. Čvrsta je odluka pala – idem do Zadra biciklom, na sveopće zaprepaštenje i nevjericu moje obitelji, prijatelja, kolega – priča simpatični mladić Tomislav Didak.
Kaže kako mu roditelji u početku nisu povjerovali da će stvarno svoj naum provesti u djelo. Među njegovim prijateljima bilo je i skeptika, ali i onih koji su njegovu odluku svesrdno podržali.
Naime, Tomislav je rođen u Švedskoj, ali je njegova obitelj u vrijeme rata iz Travnika u Bosni i Hercegovini izbjegla u Švedsku jer je tamo živio mamin brat. Starija sestra i brat rođeni su u Travniku, a dolazak u daleku i njima hladnu Švedsku za njih je ipak, bio – šok.
– U Travniku su prije rata mama i tata radili, a živjeli su u obiteljkoj kući. Kad je počeo rat, obitelj je otišla u Švedsku gdje je su moji neko vrijeme živjeli u izbjegličkom kampu, a tata je čak bio otišao raditi u Rusiju, kako bi se mogli prehraniti. Kad se tata nakon nekoliko godina vratio, trebalo je još vremena i puno rada i truda, ali sve je polako počelo dolaziti na svoje mjesto – prisjeća se Tomislav.
Danas svi rade uključujući i Tomislava. U Zadar ih je dovela velika želja njihove majke Božene, koja je oduvijek željela imati “nešto na moru”. Pružila se prilika i upravo prije dva mjeseca obitelj Didak postala je ponosni vlasnik stana u Zadru.
– To sa stanom dogodilo se iznenada jer je plan bio da idemo kući, pa sam ja tako najprije u mislima, na biciklu putovao u Travnik. No kako je u međuvremenu kupljen stan, ja sam prethodnica. Moji stižu sljedećih dana, a ja se družim s majstorima – duhovito će Tomislav.
No putem od Švedske do Hrvatske puno puta mu baš, kako je priznao, i nije bilo do smijeha, puno se puta upitao- što je ovo meni trebalo?! I bio je na rubu odustajanja. Ali nije i orkanskoj buri koja ga je srušila s bicikla, unatoč.
Naime, upravo taj, posljednji dio puta nadomak Zadru, bio mu je najteži jer ga je zahvatio vikend kada je puhala orkanska bura, ceste su bile zatvorene, a bila je i smjena gostiju. Kolone su bile nepregledne…
– Nikada prije u životu nisam doživio takav vjetar. Najgore je bilo u taj petak. Kada me vjetar srušio, čak sam nekoliko sati pješačio gurajući bicikl. Stigao sam taj petak oko 20.30 sati u Zadar. Onda se i u Zadru trebalo snaći jer sam prije toga u zadarskom kraju bio samo u prolazu – otkriva Tomislav.
Putujući tako od Švedske preko Danske, Njemačke, Češke, Austrije, Slovenije do Hrvatske i Zadra, puno je toga vidio i doživio, ali mu je najgore od svega bilo što se nije mogao normalno tuširati, kao i jesti i spavati.
– Žudio sam za krevetom, tušem… Ali nije mi žao. Ovaj put bio mi je jedno neprocjenjivo iskustvo. Naučio sam kako se život sastoji od malih stvari koje treba iznimno cijeniti.