Padobranci

Da aferama, čini se, nema kraja i da nisu “rezervirane” samo za odeđene sfere, pokazuje ovih dana prozivka pojedinih sindikalnih čelnika ili onih koji su to bili pa “odletjeli” s povoljnijim vjetrom u “toplije krajeve”. A, da nema granica ljudskom licemjerju pokazuje i niz neuspješnih sindikalnih prosvjeda koje kao za račun obespravljenih, potplaćenih, osiromašenih i degradiranih radnika vode sindikalni lideri ne srameći se svojih debelih lisnica.
I najnoviji prosvjed na kojeg je sindikalna elita povela radništvo na Markov trg “miriše” na još jedan njihov neuspjeh jer obećanje predsjednika Sabora Luke Bebića kada je u pitanju sindikalna scena teško da može “težiti” jednako kao obećanje rođeno nakon osjećajnog pisma upućenog – dragom barba Luki.
S obzirom da su sindikalci nezadovoljni prijedlogom izmjena Zakona o radu sa svojom kolonom gnjevnika zaustavljeni jer je zabranjeno okupljanje na Markovu trgu, elokventna i sveprisutna Ana Knežević, čelnica SSSH-a, zaprijetila je kako će na zabranjeni trg doći pa makar i padobranom pa je tako i nehotice sugerirala metaforu sindikalnih vođa i gotovo svih njihovih istupa i akcija.
Oni su, naime, u odnosu na one koje vode i zastupaju pa i u odnosu na opće stanje u društvu poput – padobranca.
Istodobno se diže hajka na poslodavce, na Vladu, na povlaštene zastupničke plaće i mirovine, a prešućuje, u aktualnim (ne)prilikama, povlašteni status čelnika sindikata, čije plaće nisu daleko od onih prozivanih i nisu “solidarne” s radničkim.
Bez obzira koliko bivši sindikalni čelnik Kunst, sadašnji HDZ-ov saborski “odvjetnik”, bio u pravu ili ne i bez obzira koliko se njegovo udomljenje u gradskom stanu nečim može pravdati, podignuta medijska prašina poražavajuća je za percepciju onih koji bi se trebali baviti radničkim pravima i poboljšanjem položaja radnika koji niakda nije bio teži. Bez obzira što on više i nije sindikalni čelnik!
U “stambenu” se priču ovih dana zapetljao i sindikalni vođa Ozren Matijašević pa se onda javnost i sindikalno članstvo zasigurno pitaju kako je uopće moguće da sindikati dobiju neku bitku za radnike. Dok se broje milijuni koji su isparili u džepove onih na položajima, a radnice “Dalmatinke” više od godinu dana nisu primile niti kune, sindikalne “perjanice” čuvaju svoje platne liste i s vremena na vrijeme priprijete prosvjedom na koji nikako da se okupe ujedinjeni.
Naime, na Markov trg ovoga puta krenule su četiri sindiklane središnjice, Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati, Hrvatska udruga sindikata i Udruga radničkih sindikata dok je Matica hrvatskih sindikata okrenula glavu prosvjedovanju zbog ZOR-a.
Dok su razjedinjeni i dok se i njih može prozivati, sinikalni ćelnici neće moći postići značajnije uspjehe u pregovorima s Vladom i poslodavcima i oni koje zastupaju nastavit će biti izgubljeni, nemoćni i skeptični jer će opravdano ili ne, stalno strahovati kako je njima od radničkih prava važnije da im padobran padne u stan!