Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Južina

Autor: Marija Knežević

21.01.2009. 23:00


Ne znam radi li se o liniji manjeg otpora, urođenoj sklonosti prema apatiji ili nečem trećem, ali jugo na mene i većinu ljudi koje znam djeluje prilično uznemirujuće. Raspoloženje nam se kreće od uspavanosti, takozvane “zombi-faze” u kojoj sve što radite radite kao programirani, samo puno sporije, do sjete i neke neobjašnjive tuge u kojoj introspekcija radi svoje, a egzistencijalna pitanja se roje poput pčela.
I znanstvenici su shvatili kako taj ludi vjetar sa sobom donosi neke čudne pojave, a poznata je stvar i da se na sudu u Zadru u neka davna vremena za trajanja juga nisu donosile nikakve presude. Znali su da onda nisu uračunljivi, ni suci ni porota…
To je ona naša poznata tuga s juga koje se sjetimo kad je bura pa nam se onda srce smije. Jer kao da tada dublje doživljavamo i proživljavamo svaku riječ, susret i pojavu. Sve je tada, odnosno sada, baš kao u snu. I još kad vani pada kiša slika je potpuna. More se pjeni, a glave su nam velike kao pilates lopte. Kosa nam se mrsi, prsti nam se lijepe, gledamo kroz prozor kao da nekog već dugo, dugo čekamo… Tražimo smisao i nalazimo ga u traženju smisla. Glave su nam sve teže i teže i pitamo se ima li ovome kraja i što poslije? Kao neki beskrajan dan u kojem nakon sna nismo odmorni, u kojem srdele imaju okus po željezu i u kojem stare pjesme dobivaju novi smisao.
Ima jedna pjesma TBF-a, zove se Super Gut. Splitski genijalci pogodili su “srž problema”, a to možeš valjda samo ako dugo dugo živiš na jednom mjestu na kojem je južina kao istinska sudbina i dolazi na refule i onda kad joj se ne nadamo. Pa ako imate sličnih problema ovih dana citirat ću stih koji ne daje sve odgovore, ali ima ih nekoliko.
“Južina tuče isto ka i jučer I dan prije i kiša stalno lije Niko se ne smije, doma se vučen, Iz džepa vadin od kuće ključe, Hladan stan, kroz škure curi mrak, Ura na zidu kuca tika tak, Vrime ide i ne pita nikoga, Ni čovika ni Boga. Ružno vrime natovari na dušu neko brime, Za crne misli priveže rime, Pa ne mogu spavat, glava puna čudne Prašine od lune, ka munjen Mozak uvatija plisan pa san bisan, Vlastita koža mi je tisna, Nisan ni pola napisa, Al` znan doće svitlo, ne znan odakle, Zasjat će sunce kroz teške oblake, Bura oprat će nebo, Sve bit će lipo, sve bit će vedro. Sunce ugrijat će naša lica, I bit ćemo sritni ka dica…”