U nemaštovitom spotu guza je najmanje bitna

Dežulović: Ako iz automobila čujem kako trešte Oliver i Gibonni, znam da sam u Beogradu. Ako pak čujem bolno zavijanje Seke Aleksić i Jelene Karleuše, znam da sam u Splitu
Predrag Lucić i Boris Dežulović u kinu pobjeda nastupili su sa “Melodijama Bljeska i Oluje”. Začetnici Ferala, imena zbog kojih je (uz Viktora Ivančića) nastao Vila Ludež, čitali su, pjevali i gangali Zadarskoj publici. U kasnijem razgovoru kazali su mi da im je zadarski nastup bio jedan od najdražih.
– Zašto? Zato što se te večeri – u inat onima kojim misle da u Zadru žive samo neki nabrijani, ljutiti i namrgođeni ljudi – još jednom pokazalo da se Zadrani znaju od srca nasmijati svim budalaštinama koje pokušavaju krojiti njihove živote. Hvala, dakle, zadarskoj publici što nam je pomogla da u kinu Pobjeda budemo u dobrom filmu, objasnio je Lucić.
Niste često u Zadru – kakav vam je dojam grada pri ovom posjetu i kako uopće gledate na Zadar iz splitsko-beogradske perspektive?
Dežulović: Nije problem kako meni iz splitsko-beogradske perspektive izgleda Zadar, već kako Zadar iz te perspektive izgleda nekim velikim zadarskim Hrvatima. A izgleda kao Mussolinijeva Italija. To što meni iz navedene perspektive izgleda ljepši, bolji, pametniji – pa ako hoćeš i hrvatskiji – nego zadarskim Hrvatinama, moj je problem. Sjetit ćeš se da je svojedobno Zadar velikodušno Talijanima prepuštao i moj povremeni sugrađanin Dobrica Ćosić. Najbolje čega se njegova zadarska duhovna braća u odgovoru dosjetila jest da dokažu da Ćosićev talijanski i fašistički Zadar nije – talijanski. Srećom, njih nitko ozbiljan ništa ne pita. Ja sam Zadar volio i prije Kalmete i njegovog korporativno-trgovačkog prosperiteta, volim ga od studentskih osamdesetih i nisam od onih kojih misle da je Sveti Donat punionica Donata MG, ili da bi – onako praznih i neiskorištenih potencijala – to mogao biti.
Neka krenu i neka se pokrenu oni koji hoće novine poput Ferala
Što je s digitalnim izdanjem Ferala? Može li ga se kupiti u knjižarama, koliko košta i o čemu se točno radi?
Lucić: Mediacentar iz Sarajeva i Mirovni inštitut iz Ljubljane su uspjeli ostvariti ono što smo mi planirali napraviti, ali nam zbog gašenja Ferala nije pošlo za rukom – digitalizirali su sve brojeve samostalnog i suverenog Ferala od 1993. do 2008. godine, pa je sada Feralova arhiva dostupna čitateljima. Na četiri diska su stavljene sve stranice Ferala u PDF-u, može ih se listati i printati. Nažalost, nije moguća pretraga po pojmovima, jer bi tada broj diskova morao biti daleko veći. Tu je i prateća knjiga s izborom Feralovih naslovnih stranica i tekstom Mirka Kovača pod naslovom “Ugašeno svjetlo u balkanskoj krčmi”. Digitalni Feral se po cijeni od 50 eura može naći u boljim knjižarama, a može se naručiti i internetskim putem preko Mediacentra.
Je li došlo vrijeme da se oni koji misle da će Feral ponovno izlaziti prestanu nadati ili još ima nade?
Lucić: Mislim da je došlo vrijeme za novi Feral, tj. za neki novi list koji će moćnicima svih vrsta i njihovim opslužiteljima pokazati koliko su smiješni i koji će otkrivati što stoji ispod njihove medijske pozlate kao što je to radio i stari Feral. E sad, taj list ne mora nužno pokrenuti ekipa iz Ferala. Važno je da takvog lista bude. Mi nakon stečaja nismo uspjeli ponovo pokrenuti Feral, ali to nije razlog da se ljudi koji žele takve novine dekuražiraju. Neka krenu i neka se pokrenu. Ni mi prije, koliko ono, 17 godina nismo računali koliko ćemo trajati niti smo očekivali da ćemo potrajati tolike godine.
Koja je su po vama najveće razlike između života u Srbiji i u Hrvatskoj, odnosno u Splitu i Beogradu?
Dežulović: Nema ih mnogo, zapravo tek jedna. Kako često putujem na navedenoj relaciji, zna mi se dogoditi da se ujutro probudim i ne znam gdje sam. Onda otvorim prozor i osluškujem zvukove grada. Ako iz automobila čujem kako trešte Oliver i Gibonni, znam da sam u Beogradu. Ako pak čujem bolno zavijanje Seke Aleksić i Jelene Karleuše, znam da sam u Splitu.
Saudijska Arabija ili Hrvatska? Za koga ćete navijati na Mundijalu?
Dežulović: Za Sloveniju i Srbiju, naravno. Moj je san inače bio da se u baražu plasira još i Bosna i Hercegovina, da u polufinalu igraju i Slovenija, i BiH, i Srbija, pa da se zavalim na kauč i slušam hrvatske sportske komentatore. Znate već kako zločesti znamo biti mi iz oficirsko-udbaških obitelji.
Biste li vi ostavili guzu u spotu Hrvatske turističke zajednice?
Lucić: U tako nemaštovitom spotu je potpuno nebitno hoće li se naći jedna ženska guza ili će joj se priključiti i muška guza, hoće li – iz razloga dežurne korektnosti – biti pridodane i dvije muške i dvije ženske guze u parovima. Izbačena guza nam je samo pokazala dokle seže premijerkin pogled i dokle ide poslušnost tipova koji troše silne državne novce na svoje činovničko odrađivanje turističkog marketinga. Zašto premijerki nisu smetale prirodne ljepote obnaženog češkog premijera i njegovih kompanjona, koje smo ljetos mogli vidjeti na bilbordima duž Jadrana? Zato što je Topolanekov torzo učlanjen u EU, a guza Jelene Glišić nije?
Dežulović: Nije, naravno, problem u guzi, već u samom spotu, imbecilnoj i neinventivnoj power-point prezentaciji Lijepe naše sa prizorima mora, otoka, borova i koćarica u zalazak sunca – eh da, i ženskog dupeta – koju svaki klinac na Nokijinom mobitelu napravi za pola minute, a mi smo je platili pola milijuna eura. Takvih idiotskih spotova puni su CNN, BBC i Eurosport, i čovjek ne zna radi li se o Maroku, Egiptu, Grčkoj, Maleziji ili Hrvatskoj, sve dok na kraju spota ne pročita naziv države. Sada, bez dupeta, izbor je – istina – donekle sužen, i spot sa lijepim morem i lijepim plažama bez lijepih žena može biti samo djelo Turističke zajednice Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Hrvatske. Srećom, piše na kraju spota.
HPC ima pristaše i ustaše
Mislite li da će u Zadru zaživjeti ideja o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve?
Dežulović: Zaživjet će onoliko koliko je u Zadru zaživjela Nezavisna država Hrvatska. Najzabavnije u cijeloj priči jest činjenica da hrvatski kršćani u Zadru, ukoliko žele biti pod jurisdikcijom nacionalne crkve, moraju prijeći na pravoslavlje.
Lucić: Ta ideja ima svoje pristaše i svoje ustaše. Ali nije u tome problem. Problem je što je Franjo Dubrović, tajnik državne Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, dao javni naputak kako da se ta nazovivjerska sljedba, inspirirana djelom ekumenista Ante Pavelića, registrira i što je de facto nagovarao pravoslavce u Hrvatskoj da se priključe toj družini. Pritom mu nije bilo važno što taj Jelisej Lalatović, kao aspirant na tron patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, javno zaziva izgon drugačije mislećih ljudi iz Hrvatske. To što se Božo Biškupić, kao predsjednik Komisije, kasnije deklarativno ograđivao od ustaštva i od svakovrsnog ekstremizma, nije bilo ništa drugo nego izraz državnog licemjerja.
Ljudi su se, čitajući Feral, divili naslovima i naslovnicama, za koje ste navodno vi najvećim dijelom bili zaslužni. Kako su nastajali i koji su vam naslovi i naslovnice najdraži?
Lucić: Naslovnicama smo se uglavnom bavili Viktor Ivančić, Boris dok nije otišao iz Ferala, i ja. To je bio poseban gušt i često se znalo dogoditi da se snimanje situacija za fotomontaže pretvori u pravi happening. Jedan od najvećih je bio striptiz Miljenka Smoje kao foto-podloga za skidanje Manolića. Pucao je od smijeha dok je Lepoj dovikivao “Ovi su mi ludaši došli slikat tilo!” Teško se odlučiti za najdražu naslovnicu. Mnogima prva na pamet padne ona najpoznatija, s Miloševićem i Tuđmanom u krevetu, a ja volim i onu gdje abnormalne predsjedničke face najavljuju normalizaciju odnosa i onu s dječjim crtežom i naslovom “Jebo vas crtež!” kojim je prokomentirana afera s danskim karikaturama, i onu kad je Milošević transportiran u Haag s naslovom “Slobodan? Jesi kurac!” i onu koja je išla broj nakon toga, gdje se pokojni Franjo belji Slobodanu u lisicama s naslovom “Bolje grob nego rob!”…

Oliverova putovanja

Kako ste reagirali kad ste sanzali da će oblak vulkanskog dima spriječiti Oliverove obožavatelje da otputuju na njegov koncert u London?
Lucić: Nisam reagirao nikako. Nisam ušao u taj autobus, kao što ne bih ušao ni u avion za London. Meni je to naprosto smiješno. Ima čovjek pravo na ostvarenje svojih dječačkih snova da pjeva po najznamenitijim svjetskim dvoranama, pa makar ih ostvario zakupom. To je legitimno koliko i Žužulovo dovođenje kardinala iz Washingtona da obavi obred vjenčanja njegove kćeri u Dubrovniku. Kao što bi bilo legitimno da Hajduk i Zadar zakupe Old Trafford da tamo odigraju prijateljsku utakmicu, pa da publiku vode čarterima. Ne znam samo je li Oliveru jasno da na isti način u Royal Albert Hallu mogu nastupiti i Niko Bete i Šako Polumenta i Višnja Pevec… Pardon, Višnja Pevec više ne može, jer je bankrotirala.