Pun stadion

GRLJENJE I PLAKANJE
Prije neku večer, spletom čudnih okolnosti, sjedio sam kod prijatelja koji su na tv-u gledali natjecanje mladih pjevača. I pojavi se neki mladić, visok i naočit, koji je očigledno jako popularan. Izveo je “Sve još miriše na nju” Parnoga valjka, solidno, ali ne toliko da bi svi padali u afan od oduševljenja (a baš se to i dogodilo), dok su obožavatelji mahali transparentom na kojem je pisalo doslovno ovako: “Isusov stas – Božji glas”. Znam da zvuči nevjerojatno, ali zbilja je tako pisalo. Onda je on pjevajući, u publici zagrlio svoju sestru koja je počela plakati pa mu se na bini priključio i brat koji inače živi u dalekoj Australiji, plus njegova mala kćerica pa su se i oni grlili i, naravno, plakali, pa je i publika brisala suze, i samo se čekalo da se odnekud pojave i Oprah, Jerry Springer i cijela četa šarmantnih, brbljavih talijanskih voditelja i pripadajuća količina dugonogih, dugokosih hostesa i ljepotica pa da se svi zajedno grle i plaču. Plakao sam i ja, ali od smijeha.
BUDALAŠTINA I NEKRITIČNOST
U vijestima Nove tv ovoga smo ponedjeljka mogli vidjeti prilog o “veličanstvenoj” proslavi osvajanja titule prvaka države na stadionu Dinama. Napomenuto nam je da je ovo četvrta osvojena sezona zaredom, ali da je ove godine bilo strašno napeto jer je naslov osiguran tek dva kola prije kraja. Pazite kakva budalaština i nekritičnost. Napeto je onda kada se vodi mrtva trka do zadnjeg kola, kada se postižu zgodici u sudačkom produžetku, kada se poklopi nekoliko rezultata u zadnjih par minuta na 2-3 utakmice, a njima je napeto ako naslov nisu osigurali dva mjeseca unaprijed.
Druga stvar koja mora vrijeđati inteligenciju svakog normalnog čovjeka je podatak da je proslava održana u veličanstvenoj atmosferi prepunog stadiona. Pri tome je elegantno zaobiđen ključni podatak da su igrači Dinama dan ranije BESPLATNO dijelili karte na trgu Bana Jelačića, svakome penzioneru ili djetetu koje je to zatražilo, tako da su pune tribine rezultat besplatnih karata, a ne nekog velikog interesa. Zašto nisu dali podatke o prodaji ulaznica tijekom sezone, jer to je puno relevantniji podatak? Osim toga, čuli smo i lijepu, posve neočekivanu vijest o tome da su pojedini igrači prostački vrijeđali igrače Hajduka, što uz podatak o rasističkom vrijeđanju igrača od strane navijača Hajduka, samo govori o tome kakvi se sve primitivci povlače po tim stadionima.
UZALUD TALENAT
Slučajno sam u gostima kod ljudi koji imaju HRT+ gledao snimke dva koncerta zaredom. Na prvom je Zdravko Čolić trijumfalno izvodio svoje uspješnice uz vokalnu pratnju prepunog Doma sportova, dok smo na drugome vidjeli nastup Vanne u Lisinskom. Što ih povezuje? Vrhunski pjevački talent i to je jedino. Što ih razlikuje? Repertoar. Dok su Čoline pjesme sve do jedne hitovi i evergreeni koji izazivaju erupciju oduševljenja kod publike, dotle je Vannin nastup hladan, a pjesme monotone i nezanimljive. I uzalud trud, uzalud onih nekoliko poznatih pjesama još iz doba E.T.-ja, uzalud povici “da vidim ruke!”. Žena je na sceni već dvadeset godina, a nema repertoar koji bi zanimao nekoga dalje od Jelačić placa ili Cvjetnog trga. Nije sve u glasu. Ima nešto i u pjesmama.
“ZANESENI” BARE
Moram priznati da nerado gledam pjevača Baru kada onako odsutno, unjkavim glasom govori, a ja ga pola ne razumijem. Volim, brate, da me čovjek gleda u oči i jasno i glasno zbori, a izbjegavam one koji su pod utjecajem opijata, bez obzira je li to alkohol ili nešto gore. Tim više što mislim da Bare namjerno potencira svoju “zanesenost”, jer na onih nekoliko nastupa koje sam uživo gledao, nijednom nije ispao iz ritma, intonacije, niti je ijednom zaboravio riječi svojih pjesama.
Kod Stankovića je bio dosta konfuzan, ali i iskren, i svojim je nastupom i porukom napravio više za suzbijanje droge nego većina drugih koji to pokušavaju. Zanimljiva je bila i mala prepirka o tome tko je na težim lijekovima, Mišo Kovač ili Bare, jer zabrinuti Bare misli da Mišo ne ide dobrim putem. Čuli smo da pojedini Hrvati ne vole svoju zemlju jer je pljačkaju, jer – kako možeš biti domoljub ako kradeš od svoga brata Hrvata. Zanimljiva su bila promišljanja o ulasku u Europsku uniju, o izborima, o američkom društvu kao najgorem na svijetu, i o drugim lijepim stvarima. Najviše sam se šokirao kada sam čuo da trenutačno sluša Kraftverk, Sparks i Bowiea (berlinska faza koju vole navoditi intelektualci), što je vrlo zanimljivo i teško spojivo.
NIŠTA
Ovaj je tjedan bio u znaku izbora i bilo bi logično pisati o tome, a budući da ja ne želim politiku o ovu kolumnu, onda se o izborima ovdje pisati neće, a osobito ako uzmemo u obzir da nakon svakih izbora svi govore da su superzadovoljni pa makar su osvojili samo 3% glasova.