Uvijek na oprezu, nikad se ne zna, ali prvaci ćemo biti

Čitatelji Zadarskog lista proteklih nekoliko tjedana bili su u mogućnosti upitati poznatog stolnotenisača Donata Davora Karlovića sve što ih zanima. Pitanja su bila zanimljiva i maštovita, a Karlović je bio “prinuđen” objaviti i nekoliko interesantnih činjenica.
Poznato je da imate nadimak Džuba. Odakle je taj nadimak i što on znači?
– Iskreno, ni sam se više ne sjećam što to znači. Taj nadimak su mi, još dok sam bio mali, dali prijatelji iz dvorišta. Eto, ostao je do današnjeg dana.
Zovu vas i Ćići?
– Po ocu.
Koliko titula prvaka države bi imao Donat da godišnje od Grada dobiva, npr. dva milijuna kuna, što je opet dvostruko manje od onoga što dobiva NK Zadar?
– U svakom slučaju imali bi više titula. S tolikim proračunom igrali bi važnu ulogu, ne samo u domaćem prvenstvu, već i u euroligaškim natjecanjima. I tu bi bili u vrhu. No, stolni tenis ipak nije toliko plaćen sport.
Gospodine Karloviću, iako sam košarkaški fan, smatrate li opravdanim da košarkaški klub Zadar dobiva toliko novca iz gradskog proračuna za slabe rezultate i neodgovorno gospodarenje i možete li zamisliti kakve bi rezultate postizao stolnoteniski klub Donat sa samo 20 posto sredstava koje ima košarkaški klub.
– Neću komentirati Košarkaški klub Zadar, a odgovor na Vaše pitanje je identičan onom od prijašnjeg komentara. S takvim novcima bi bili jako daleko.
Zašto već jednom ne odigrate barem neke mečeve u Jazinama, Mocirama ili nekoj drugoj dvorani s tribinama pa da možemo doći i pogledati te mečeve? Čast vašoj dvorani, dobra je za treninge, ali nikako nije za utakmice.
– To je točno i Uprava kluba je razmatrala tu varijantu. Da smo se kojim slučajem plasirali u finale ove sezone i da HSTS nije promijenio satnicu odigravanja, utakmica polufinala doigravanja i da nam je došao Jiang, sigurno bi odigrali finale u nekoj od većih dvorana i, vjerujem, proslavili titulu prvaka pred punom dvoranom.
Zašto prijavljujete manji utržak od stvarnog stanja u vašem kafiću?
– Sve prijavljujem….
Ima li ikakve šanse da Nogometni klub Zadar ubrzo zaigra u Kup UEFA-i i, primjerice, u prvom pretkolu razvali FK Sutjesku iz Nikšića? Može li Zeba do Europe?
– Mislim da bi svatko u Zadru volio da NK Zadar igra u europskom natjecanju. Bila bi to onda prava fešta.
Gdje je sipa?
– Sipa je bila spremljena kad se otvarao kafić. Malo smo se počastili sa sipom ispod peke i vjerujem da ćemo to ponoviti uskoro.
Budući da ste bili predsjednik komisije, je li bilo regularno glasovanje za skauta NK Zadra?
– Glasovanje je bilo tajno, a na kraju smo otvorili papiriće i rezultati su bili poznati.
Koje su dvije najveće nepodopštine koje ste režirali u trokutu Karlović-Tumba-Butić?
– Uf… Bilo ih je zaista mnogo. Jednom je Tumba kupio pet kilograma proteina i ostavio kod Butića u autu, a mi smo ih izvadili i umjesto pet kila proteina stavili smo pet kilograma brašna s pudingom od vanilije. Doduše shvatio je da se radi o šali nakon nekoliko dana, jer smo ga mi stalno pitali osjeća li se bolje.
Bilo je tu šala i na moj račun. Jednom sam na bazenu na Kolovarama naručio sendvič, no ekipa ga je malo preuredila. Sva sreća shvatio sam to prije nego što sam zagrizao.
I, što je bilo u sendviču?
– Neka ostane tajna, ali nije bilo jestivo. U svakom slučaju uvijek moraš biti na oprezu, jer nikada ne znaš što te može dočekati.
Zašto Donat nikako ne može postati prvak Hrvatske?
– Mi smo imali problema s pozicijom trećeg igrača. Često nam je to nedostajalo. Dugo su mladi igrači igrali na toj poziciji. Imali smo veliku šansu prije dvije godine, kada smo poveli s 1:0 u finalu doigravanja, no onda se ozlijedio Jia Zheng, tako da smo drugu i treću utakmicu izgubili. I ove godine smo imali šansu, ali dogodila se promjena termina odigravanja i Jiang nije mogao nastupati za nas u doigravanju.
Vjerujete li da ćete podignuti pehar prvaka?
– Volio bih da se to dogodi dok budem igrao. To je ipak jedina titula koju nemam. Ali siguran sam da će Donat postati prvak Hrvatske, a meni ne bi smetalo da se to dogodi kada, recimo, budem trener.
Zašto ste stalno ozlijeđeni?
– Do ove sezone nikad ozbiljnije nisam bio ozlijeđen. Vrijeme ipak čini svoje i ove sezone ozljede su me izmasakrirale.
Imate li obitelj?
– Ženu Mariju i sina Juru koji će 15. lipnja napuniti tri godine.
Koliko imate kila?
– 92
Treba li vam nova dvorana?
– Ova dvorana koju imamo nama je dobra, jer je imamo 24 sata dnevno na raspolaganju. To nam je sasvim dovoljno, iako bi jače mečeve bilo lijepo igrati u nekom većoj dvorani.
Kako surađujete s bratom, koji vam je u isto vrijeme i trener?
– Imamo profesionalni odnos. Ja sam profesionalac koji živi od stolnog tenisa i nije bitno je li trener brat ili netko drugi.
Nabrojite vaše najbolje rezultate.
Bio sam pojedinačni viceprvak Jugoslavije u pionirima. U istoj kategoriji osvojio sam drugo mjesto na Zagipingu. Dvostruki sam pojedinačni prvak Hrvatske. Zajedno sa Sandrom Sever osvojio sam titulu prvaka Hrvatske u mješovitim parovima i dvije s Rokom Tošićem i Damirom Atikovićem, u konkurenciji parova.
Došao sam do osmine finale Europskog pojedinačnog prvenstva u Bratislavi i do osmine finala Svjetskog momčadskog prvenstva koje se održalo u Kini. Tada smo izgubili od Japana s 3:2.
Kada i zašto ste otišli iz Zadra?
– Imao sam 17 godina i tada je Bagat igrao u trećoj Jugoslovenskoj ligi. Zvali su me iz zagrebačkog kluba Vjesnik i to mi je predstavljalo veliki izazov. Od tada je moja karijera krenula na bolje.
Dobivate plaću od Grada, a zauzvrat morate trenirati i igrati. Zbog čega toliko malo ulažete u sebe, toliko izlazite i već dugo godine imate priličan broj kilograma, a živite na račun poreznih obveznika? Nije li to neodgovorno za jednog sportaša, pogotovo kada vas mi, građani plaćamo?
– Prije svega moram reći da je ne izlazim. Da izlazim i da sam toliko izlazio sigurno ne bih napravio karijeru koju sam napravio. Sigurno da postoji razdoblje kada se svaki sportaš mora opustiti. Kraju napornih priprema, završetak određenih ciklusa ili kraj sezone su takva razdoblja. A ja svoje obveze ispoštujem. Treniram dva puta dnevno, iako ne toliko puno kao prije, budući da tijelo to ne može više izdržati.
Kada ćete prestati na utakmicama psovati, vrijeđati protivnike i suce te početi se ponašati kao pravi sportaš? Je li vam neobično što na utakmicama imate desetak istih ljudi?
– Ne bih baš rekao da je to tako. Sigurno da finala donose dodatnu nervozu i nepetost. Ja jesam temperamentan, no nikada nije došlo do toga da me Stolnoteniski savez kazni zbog nečeg takvog.
Kako izdržiš sve napore i obveze i čega se sve odričeš?
– Odricanje je normalno za svakog sportaša, ali sigurno da sada, u 38. godini, je to malo drukčije. I dalje treniram dva puta dnevno, ali treninzi više nisu toliko intenzivni. Sada radim na održavanju sportske forme. Mislim da niti jedan igrač s 38 godina nije napredovao.