Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Nikad nisam imao osjećaj da je nogomet veći od života

22.07.2011. 22:00
Nikad nisam imao osjećaj da je nogomet veći od života


Na jednom od prvih treninga Vučkov je došao na travnjak, a zelena trava kao da ga je podsjetila na dom iz kojeg je davno otišao. Skinuo je jaknu, izuo kopačke i ispružio se koliko je dug i širok na mekani zeleni tapet, zatvorio oči i nasmiješio se. Onda je došao Beckenbauer…


U sezoni kiselih krastavaca, kada je teško smisliti neki dobru i u isto vrijeme neopterećujuću novinsku priču (a za ovih vrućina ponekad ju je teško i napisati), gorepotpisana ekipa Zadarskog lista zaputila se u Biograd. Nedostaje nam nogomet. Prva godina nakon Svjetskog je, kažemo mi, najteža, pa se ljetna sezona bez utakmica liga “Petice” mora amortizirati nekom dobrom nogometnom pričom. Dogovorili smo zato susret sa Antom Vučkovom. Ovaj 73-godišnjak, rođeni Biograjac, nekoć je igrao u jednoj od današnjih liga “Petice”, u Bundesligi. I to ne u bilo kojem klubu, već u Bayern Münchenu. I ne, ni to nije sve. Davne 1967. godine sa Bayernom je osvojio Kup pobjednika kupova, kako se nekad zvala današnja Liga prvaka!
A sve je započelo, dakako, u Biogradu 1838. godine kada je Ante rođen. Proveo je tu djetinjstvo i dobar dio mladenaštva. Tu i tamo po ulici je s društvom naguravao loptu, ali veliki zeleni travnjaci činili su se kao daleki i teško mogući san.
Iz Jugoslavije tek s 27
Nakon osnovne škole krenuo je u Split na zanat. Nakon toga mladi Ante kao dvadesetogodišnjak odslužio je obavezni vojni rok. Tu je igra s loptom postala malo, uistinu malo ozbiljnija, no i to je bilo dovoljno da se lopta napokon “zakotrlja” u pravom nogometnom pravcu. Iz Splita Ante je otišao igrati u Brčko, pa u Zenicu, pa u Karlovac… I onda je došao poziv iz prvoligaša, zagrebačke Trešnjevke. Tamo je igrao punih godinu i pol dana. Bilo mu je dobro, kaže, ali htio je i znao da može više. No, nije smio. U bivšoj državi, naime, igrači do 27. godine života nisu smjeli ići igrati u inozemstvo. U Vučkov je bio iznimno dobar, glas o njemu pročuo se izvan granica zemlje. Strpljivo je čekao.
– Čim sam napunio 27 godina, otišao sam.
I to – pravac Stuttgart. No tu se nije dugo zadržao, tek par mjeseci. Onda je konce malo prihvatio Antin prijatelj i imenjak, Ante Dujmović, danas bi ga ljudi nazvali “football manager”. Uskoro je Vučkov terene za trening dijelio sa Franzom Beckenbauerom, Josephom “Seppom” Maierom, Gerdom Müllerom…
Na mjestu trenera ovog drugoligaša dočekuje ga legendarni zagrepčanin Zlatko Čajkovski Čik. Danas ga se prisjeća kao iznimnog čovjeka i vrhunskog trenera, što i njegovi rezultati uvjerljivo pokazuju.
O visini potpisnog ugovora Vučkov i danas gentlemenski šuti, no poznato nam je da je u svoje vrijeme bio najskuplji igrač u tom moćnom njemačkom klubu.
Centarfor s pokrićem, Vučkov je bio igrač kakav je i čovjek. Samozatajan na prvu, ali uvijek spreman na šalu, što je u dosta slučajeva iskakalo iz gabarita poznate njemačke stege i discipline.
Sjeća se tako da treninge igrači većinom nisu imali pod nadzorom glavnog ili pomoćnog trenera, već se podrazumijevalo da će se sami organitirati za trčanje, istezanje… Na jednom od prvih treninga Vučkov je došao na travnjak, a zelena trava kao da ga je podsjetila na dom iz kojeg je davno otišao. Skinuo je jaknu, izuo kopačke i ispružio se koliko je dug i širok na mekani zeleni tapet, zatvorio oči i nasmiješio se.
“Vučkov, lauf!”
– Onda je dotrčao Beckenbauer, nadvio se nadamnom i vikao “Vučkov, lauf!” (Vučkov, trči!, op.a.). Ja sam ga onda poslao na jedno mjesto i nastavio ležati. Ipak, ne dugo, govori kro osmijeh među prijateljima popularni Ante.
Te 1965. godine krenuo je Bayernov put prema uspjehu. Iz druge su prešli u prvu ligu, a ono što je uslijedilo manje od dvije godine kasnije rijetko je tko mogao očekivati. Tako reći Bavarci su se preko noći etablirali kao vrhunska momčad kojoj nijedna prepreka nije prevelika i nijedan cilj nedostižan. Osvojili su treće mjesto u domaćem prvenstvu, a 1966. i 1967. osvajaju njemački kup. U proljeće 1967. godine u Frankfurtu, u utakmici protiv Glasgow Rangersa, osvojili Kup pobjednika kupova, kako se tada zvala Liga prvaka.
– Bilo je to dobro vrijeme svi smo stvarno imali osjećaj da se događa nešto bitno s našim životima. Ja nikad nisam imao osjećaj da je nogomet veći od života kako to neki kažu. To je igra. Radovao sam se svakom golu ali nikad nisam pretjerivao. Osvajanje velikog trofeja nije tada bilo kao sada. Uostalom, mladi ljudi drukčije se nose sa takvim stvarima, kaže Vučkov dok pričamo na terasi biogradskog hotela Mikulić.
Posebno je cijenio Beckenbauera.
– Mi smo bili drugačiji od ostalih, jedino on i ja smo tada kvalitetno znali štopati loptu na prsa ili nogom. Ovi ostali su samo trčali. Müllera je bilo smiješno vidjeti onako debelog kako trči, ali i on je dobro igrao. I sad su Nijemci takvi, dosta su jaki ali nemaju smisla za nogomet.
Ante i dalje svake godine oko Božića odlazi u München na svečani domjenak kluba. U Biogradu je pola godine, ostalu polovicu u supruginom rodnom Zagrebu. Živi povučenim životom. Druži se s prijateljima, čita novine i gleda nogomet. Godinama odbija ponude trenerskog mjesta biogradskog trećeligaša Primorca.
– Igrači nemaju osnovne uvjete za rad, ne mogu ni ja tako raditi, objašnjava.
Većina ljudi u njegovu svakodnevnom okruženju ne zna za veliku priču o uspjehu na nogometnim terenima, no slučaj s ljudima iz pokrajine Bavarska, a i šire od toga, potpuno je drukčiji. Svake godine Vučkov, naime, prima stotine povratnica sa svojom slikom na poleđini. Od njega traže samo da se na njih potpiše i “vrati” ih ubacivši ih u sandučić.
– Ispišem ih stotinu svake godine, posebno oko Božića.


 OZLJEDA KAO EDUARDOVA




Događaj koji je bio presudan za nastavak Antine karijere zbio se godinu prije velikih slavlja. Ozljeda koju je zadobio i koja ga je na pola godine makla s travnjaka zbila se 22. veljače 1966. godine, sjeća se Ante kao da je bilo danas.
Igrali smo protiv Karlsruhea. Taj njihov igrač imao je puno snage i malo mozga. Doduše tu sam i ja malo bio brzobrazan u napadu… Uklizao mi je u lijevu nogu, kost je pukla… Četrnaest dana bio je u bolnici, suigrači su ga stalno posjećivali… I oporavio se. Vratio se na teren, nastavio gdje je stao, ali stvari više jednostavno nisu bile iste.
Pomogao mu je tada liječnik Karl Viernstein s kojim je ostao prijatelj sve do samog kraja. Viernstein je, naime, preminuo prije mjesec dana.
Teško je bilo u ovom razgovoru ne prisjetiti se gotovo identične ozljede koju je zadobio hrvatski reprezentativac, Eduardo Da Silva.
Samo jedan dan kasnije u kalendaru, 23. veljače 2008. godine klizećim startom Da Silvi je Martin Taylor slomio lijevu nogu. Nije mu, kaže Vučkov, bilo jednostavno to gledati. Igrač poslije toga, ma koliko ozljeda uspješno zacijelila, kaže Vučkov, ne može biti isti.
– Pojavi se dotad nepoznati strah, preveliki oprez, kao da se čovjek ne može dovoljno opustiti dok igra. Jednostavno, to više nije to.


 DAO OGLAS, ALI NE PRODAJE ČIKOV SAT


Vučkov je nedavno na jednu internetsku stranicu stavio oglas u kojem stoji kako prodaje ručni sat, poklon trenera Zlatka Čajkovskog Čika kakav je cijela momčad dobila za Božić 1966. godine. Nakon kratkog vremena povukao je oglas.
– Htio sam vidjeti kako dišu moji Bavarci, ima li nekadašnjih fanova zainteresiranih za ovakav suvenir. Ima, itekako, puno mi ih se javilo. Ostali smo u kontaktu, ipak nas veže jedan veliki klub. Sat neću prodati, nema šanse.


 MESSI NIJE PREPOTENTAN, A ZNA NOGOMET


Domaći nogomet nimalo ga ne zanima. Nijedan klub osim, naravno, Hajduka. Na spominjanje splitskog ponosa Vučkovu su oči zasjale i razgovor nije mogao krenuti u drugom smjeru osim prema utakmici Hajduk-Barcelona. Barcelonin nogomet jako voli, možda najviše od svih nogometa koje danas imamo priliku gledati. Od igrača koji danas vladaju svijetom nogometa najdraži mu je – Messi.
– Uživam ga gledati kako igra. Nije prepotentan, a zna nogomet, za razliku od malog Portugalca Ronalda.