Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Znao je poludjeti jer nisam dobro skuhala…

22.09.2011. 22:00
Znao je poludjeti jer nisam dobro skuhala…


Ja sam ostala bez novca i životnog prostora, nemam posla i ne mogu ga naći, izolirana sam od društva, a moj bivši muž nije ni jedan dan proveo u zatvoru, i dalje radi, živi u istom stanu, vozi auto i živi kao da se ništa nije dogodilo. A sud nikako da riješi moj slučaj, ogorčena je Ana


U povodu Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, razgovarali smo sa štićenicom Male kuće, zadarskog skloništa za žene i djecu, žrtve nasilja. Ova tridesetpetogodišnja Zadranka, nazovimo je Ana, mjesecima je smještena u Maloj kući sa svojim maloljetnim djetetom i čeka priliku za svoj novi početak.
U prostorijama Udruge za pomoć ženi i djetetu “Duga” ispričala nam je svoju priču.
Ljubomora i posesivni ispadi
– U početku je u braku bilo lijepo. Kad si zaljubljen, nisi realan i ne primjećuješ neke stvari, ali sad kad pogledam unazad, znakovi su bili tu od početka. Počelo je to s ljubomorom i posesivnim ispadima. Nisam smjela imati prijatelje, nisam smjela pozdraviti na ulici muškarca kojeg on ne poznaje i slično. To je često ponašanje s kojim se vjerojatno susrela svaka druga žena. Bilo je trzavica, kao u svakom drugom braku, ali nisam išla za tim, počinje Ana svoju priču.
Anin brak je trajao 12 godina, a trzavice su postajale intenzivnije posebno zadnje četiri godine.
– Kako se kasnije saznalo, upravo je u to vrijeme on našao ljubavnicu. Vodio je dva života i vjerojatno je postao frustriran time što se doveo u takvu situaciju, što nije bio muškarac da mi odmah kaže da je zaljubljen u drugu i da raščistimo. Kako mu nisam mogla davati pažnje koliko mu je možda trebalo, mogla sam donekle razumijeti da je našao drugu, ali ne mogu razumjeti sve ono što je uslijedilo poslije. Taj prikupljeni bijes počeo je manifestirati na mene i ne mogu reći da me premlaćivao. No bilo je tu fizičkih nasrtaja i prijetnji da će me ubiti, ali što je još gore, on me sustavno psihički maltretirao i omalovažavao, govori Ana.
Kao što to obično biva kod žrtave nasilja, izmanipulirane svojim zlostavljačem, počinju kriviti sebe za sve, gube samopoštovanje, tješe se da će to proći i da će biti sve u redu.
– Odnos između žrtve i zlostavljača je bolestan i teško raskidiv. Ja sam se s vremenom izolirala od svih i pala potpuno pod njegovu kontrolu. Usadio mi je osjećaj manje vrijednosti, da sam bez njega nitko i ništa. Za sve sam ja bila kriva. Iako smo oboje zarađivali, trošilo se izvan mogućnosti jer je on stalno izlazio, trošio na ljubavnicu, a uvijek je mene optuživao da trošim. Takva osoba je nepredvidiva pa jedan dan poludi jer sam skuhala nešto što mu se ne sviđa, jer sam rekla nešto što mu ne paše, na što neki drugi dan uopće ne reagira. Onda sam se bojala išta reći, bilo me strah. Nakon takvog sustavnog maltretiranja mozak ne može zdravo rezonirati i stvorila sam iskrivljenu sliku o sebi, pojašnjava Ana, dodajući da se to sve uglavnom odvijalo pred djetetom.
Tako nesigurne, ranjene, izmanipulirane žene teško smognu snage otići. I zbog toga ih nikako ne treba osuđivati.
– Maltretiranje je trajalo nekoliko godina, ali odlučila sam otići u sekundi. Jednostavno je trebala kap koja će preliti čašu. Opet je nasrnuo na mene i dogodio mi se ‘klik’. Nazvala sam policiju, prijavila ga i otišla. Znala sam da onda više povratka nema. U trenutku kad sam odlučila otići, pojavio se jedan nevjerojatan osjećaj slobode, da sama o sebi odlučujem. Tad smo otišli u Obiteljski centar i Centar za socijalnu skrb i nakon tjedan dana smo dijete i ja bili smješteni u sklonište, govori Ana, dodajući da nikad neće moći dovoljno zahvaliti ženama iz Udruge “Duga”.
Sustav štiti zlostavljača
Nakon što je smještena u sklonište, Ani je trebalo vremena da dođe k sebi. Imala je moralnu podršku obitelji, ali financijsku joj nisu mogli pružiti.
– Prvo sam bila u stanju šoka, emotivno ranjena, na neki način hendikepirana. Bilo se jako teško otvoriti, smoći snage ispričati što se sve dogodilo. Imala sam psihološku pomoć Udruge i puno smo radili. S vremenom sam ojačala, shvatila da je to bio neki drugi svijet, otkinula se od toga, pospremila to u ladicu i gledam u budućnost jer od kopanja po prošlosti nema ništa. No obično je to tako, kad se raščisti s tom osobom i sa svime što je bilo, tek onda nastaju novi veliki problemi, kaže Ana.
Kako dodaje, sklonište je ipak umjetno stvorena sredina.
– Prvo vrijeme vam to odgovara, pogotovo kad ste izbjegli situaciju u kojoj vam je život bio ugrožen, a u skloništu se možete osjećati sigurno. Tamo je super, imamo sve osnovno što nam treba, ali kad dođeš sebi, kad želiš krenuti dalje, nastaju golemi problemi i najradije bi glavom kroz zid. Ja sam ostala bez novca i životnog prostora, nemam posla i ne mogu ga naći, izolirana sam od društva, a moj bivši muž nije ni jedan dan proveo u zatvoru, i dalje radi, živi u istom stanu, vozi auto i živi kao da se ništa nije dogodilo. A sud nikako da riješi moj slučaj, ogorčena je Ana.
Kako kaže, sramota je i izvan svake pameti da je na kraju žrtva nasilja izolirana od društva, a zlostavljač normalno nastavlja sa životom.
– Taj sustav kao da štiti zlostavljača, a ne žrtvu. Ogorčena sam na cijeli sustav, na policiju, na presporo pravosuđe, na utvrđivanje alimentacije… Da nije ovog mjesta i žena iz Udruge, ne znam što bi bilo. Ako se može raditi najveći kip Isusa u Hrvata, onda se može i osnovati neki fond ili izgraditi zgrada za žrtve nasilja, a ne ovo što se događa da se i skloništa jedva financiraju. Osnova društva bi trebala biti obitelj. A mi imamo puste zakone i pravilnike, koji su mrtvo slovo na papiru, koji su napisani za Europsku uniju, a ne provode se, kaže Ana.
Ona sad traži posao i to je frustrira jer ga ne može naći.
– Cilj mi je naći posao, okupirati se s normalnim stvarima i da djetetu i sebi mogu priuštiti kakav-takav normalan život. Ako se ovaj slučaj ne riješi u moju korist i ostanem bez svega, ići ću u Strasbourg, tužiti državu ili tražiti azil u nekoj normalnoj uređenoj državi, zaključuje hrabro Ana.


Zlostavljač sa dva lica




Poput njenog bivšeg supruga, kako ističe Ana, ovakvi zlostavljači su najčešće isti.
– On ima visoko mišljenje o sebi, vrlo je komunikativan, drag, veliki govornik, dobar prijatelj, radi na visokoj dužnosti, omiljen je u društvu… Na njemu nikad nitko ne bi rekao da je to radio. Ima dva lica, govori Ana.


“Kukulele pravosuđe”


Današnji Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se na dan kad je muškarac na Općinskom sudu u Zagrebu ubio svoju suprugu, njezinu odvjetnicu i sutkinju.
– U ovoj ‘kukulele državi’ netko se treba ubiti da bi žrtve nasilja barem dobile svoj dan. A pravosuđe je takvo da ubojica dobije tri godine zatvora za ubojstvo, a iziđe nakon dvije zbog uzornog ponašanja. Kakvu to poruku šalje drugima? Zato i žene koje kod kuće trpe maltretiranje nemaju hrabrosti otići. Ja bih im u svakom slučaju preporučila da odu. Sve u životu je rizik, ali nitko nije vrijedan da se trpi bilo kakvo ponižavanje. Sloboda je čovjekovo osnovno pravo i nitko mu je ne smije oduzeti, naglašava Ana.


Mala kuća – veliki troškovi


Dok ostala skloništa za žrtve nasilja u Hrvatskoj muku muče s financijama, Gordana Markulin Ježina, koordinatorica Male kuće, kaže da oni uspijevaju spojiti kraj s krajem.
– Da nije Grada, mi bismo mogli zatvoriti sklonište. Znaju nekad kasniti, ali su redovni, mi smo u njihovu proračunu. Nešto pomažu donatori, iako u ovoj krizi sve manje. Evo, sad nam se prvi put nakon pet godina netko sam od sebe javio da želi donirati, a imali smo i dvije anonimne donacije. Osim toga, dobivamo od Ministarstva za zdravstvo i socijalnu skrb glavarinu za svaku osobu smještenu u skloništu. Od Županije dobivamo nešto manje, ali nastojat ćemo ove godine dobiti više. Baš je nedavno pravobraniteljica za ravnopravnost spolova pohvalila naš rad županu, govori Markulin-Ježina.
Trenutačno je u skloništu i šest školaraca koje je trebalo opremiti za školsku godinu pa su troškovi bili veći no obično.