Glazba je njegov život, a dušu mu je odavno zarobilo more…

Iako je u mirovini već 20-tak godina, veliki umjetnik – skladatelj, glazbeni pedagog, zborovođa i još veći čovjek – Antun Dolički (78) zapravo miruje i živi život tipičnog hrvatskog umirovljenika tek posljednjih par godina.
Puno čita, šeta, sluša glazbu koja mu je obilježila život i ne propušta niti jedno kulturno događanje u Zadru.
Zasigurno nema onoga tko nije čuo za profesora Antuna Doličkog koji nije rođeni Zadranin, ali Zadar smatra svojim. To je čovjek koji je dugogodišnjim, uspješnim i plodonosnim umjetničkim radom ostavio neizbrisiv pečat na zadarskoj, ali i hrvatskoj glazbenoj sceni. Tek kao mali znak zahvalnosti ovom nadasve skromnom i samozatajnom čovjeku, Hrvatsko pjevačko glazbeno duštvo “Zoranić” je prije osam godina izdalo i svojevrsnu brošuru povodom obilježavnja 50. obljetnice njegova umjetničkog rada i 70-tog rođendana. No o njemu bi se zasigurno mogao napisati roman i teško je nabrojiti sve njegove uspjehe, sve nagrade i priznanja koje je u životu dobio – među ostalim Nagradu Grada, Nagradu «Marul» za scensku glazbu, a odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi.
Studirao usporedno na dva fakulteta
A, da je glazba njegov život znao je od djetinjstva, no u tim vremenima nije imao mogućnosti upisivanja u srednju glazbenu školu. Već sa 11 godina otišao je iz rodne Krapine jer je želio upisati srednju Nadbiskupsku gimnaziju u Zagrebu. Olakšavajuća okolnost je bila činjenica što je imao stariju sestru u Zagrebu.
– Prvi susret sa Zagrebom i život u velegradu još kao tako malom dječaku nije mi bio problem. Vrlo brzo sam se prilagodio i snašao. A, i volio sam školu u koju sam išao jer je davala mogućnost sjajnog obrazovanja. No, kako tada takva Gimnazija nije bila priznata morao sam polagati sve razrede i maturu nazad, u Krapini – pojašnjava  prof. Dolički.
Upravo zbog činjenice da nije imao srednje glazbeno obrazovanje upisao je zagrebački Filozofski fakultet gdje je polažio šest semestara francuskog jezika i jugoslavenske književnosti te se pripremao i godinu kasnije napokon, ostvario svoj san i upisao zagrebačku Glazbenu akademiju. Neko je vrijeme usporedno studirao na dva fakulteta da bi 1959. godine i diplomirao na teoretskom odjelu Akademije.
– Na neki mi je način sudbinu odredio tada poznati prof. na Akademiji – Slavko Zlatić koji me vrbovao za odlazak u Pulu. Naime, u to vrijeme se u Puli otvarala srednja Glazbena škola i tako je to bilo moje prvo zaposlenje. Iako mi je velika želja tada bila nastavak školovanja, odnosno usavršavanje u Italiji, nažalost to se nije dogodilo. Tako sam ostao u Puli osam godina radeći u školi, ali sam osnovao i vodio i djevojački školski zbor. Istodobno sam vodio i muški zbor, a osnovao sam i organizaciju Muzičke omladine Pule koja je imala za cilj promicanje glazbe i umjetnosti među mladima – priča Dolički.
U Puli mu je bilo lijepo i raditi i živjeti, ali onda je spletom okolnosti ipak, morao dalje pa ga je životni put opet vratio u Zagreb gdje je postao tajnikom najprije Glazbene mladeži Zagreba, a onda i Hrvatske. Na toj je funkciji ostvario i veliki uspjeh jer je u malom mjestu kao što je Grožnjan postao prvim direktorom Međunarodnog centra Glazbene mladeži. Pod njegovim je vodstvom Centar stekao međunarodni ugled i proširio se na čitavu regiju. A, ta lijepa priča traje i danas.
Umjetničko vodstvo Glazbenih večeri
– Mislim da je to tada bio jedan značajan impuls toj maloj sredini. Naime, ta mala mjesta u unutrašnjosti Istre su propadala, nisu se razvijala. Ljudi su se iseljevali, osobito mladi jer nije bilo posla pa mislim da je to tada barem malo doprinijelo da se za Grožnjan čuje i da mjesto živne – skromno će Antun Dolički.
No na mjestu tajnika “izdržao” je pet godina jer Zagreb, kako je rekao, više nije bio grad iz njegove mladosti.
– Shvatio sam da više ne mogu bez mora. Morao sam živjeti negdje gdje je more. Suprugu Branku upoznao sam u Puli i iako je ona rođena Splićanka – izbor je pao na Zadar jer je naša kolegica Marija Poklepović bila ravnateljica zadarske Glazbene škole pa nas je pozvala. I Supruga i ja smo dobili posao i tako smo 1972. godine doselili u Zadar – kaže prof. Dolički.
U Zadar su se zaljubili na prvi pogled iako u početku nije bilo lako.  Ali, posvetili su se svom poslu, umjetnosti i okružili se dragim ljudima s kojima su prijatelji i danas. U Zadru je prof. Dolički ostvario svoje umjetničke snove. Uz rad u Glazbenoj školi, 1973. godine osnovao je Djevojački zbor škole s kojim je u 30 godina imao velikih uspjeha ne samo u zemlji, već i u inozemstvu, a iste te godine započinje i “ljubavna veza” između ovog velikog umjetnika i zadarskih kazalištaraca jer je sudjelovao u stvaranju glazbe za preko 20 njihovih predstava.
Dirigent proslavljenog mješovitog zbora Hrvatskog pjevačkog glazbenog društva Zoranić postao je 1978. godine, a zbog svojih umjetničkih dostignuća te golemog znanja i iskustva, prof. Dolički 1994. godine preuzeo je i umjetničko vodstvo Glazbenih večeri u svetom Donatu gdje je ostao sve do 2005. godine.
Da se opet rodi sve bi učinio – isto
Unatoč brojnim obvezama koje je imao kroz desetljeća svoga rada, prof. Dolički pojašnjava kako je doista radio i bio angažiran po cijele dane, ali da se nikada nije umorio jer je živio svoju ljubav i strast prema glazbi, a u rijetkim slobodnim trenucima supruga Branka i on uvijek bi nalazili vremena za svoja sitna zadovoljstva i opuštanja u druženju s prijateljima, šetnji, pokojem izletu ili pak, putovanju i naravno, neizostavnim izložbama i koncertima.
Pričajući tako o svom životu, prebirući po nitima prošlosti i pomalo otvarajući dušu, danas Antun Dolički kaže da je zadovoljan čovjek i da bi, da se opet rodi, sve učinio isto.
I Zadar bi opet bez dvojbi izabrao za svoj dom jer kako je jednom rekao:” Osjećam se apsolutno Zadraninom”, a more ga je odavno zarobilo…