Juby, ustašo!

Jagoda Vukušić nekidan je u Novom listu  pisala o tome kako uhićenje i dosadašnje  procesuiranje odbjeglog bivšeg premijera  Sanadera i nije imalo neki veliki odjek u  svjetskim, pa ni europskim medijima. Nije  me to začudilo. Znam da su likovi koji su  nama zanimljivi ostatku svijeta obično  irelevantni.
S druge strane smo iznimno jaki u tvrdnjama o porijeklu nekih svjetskih „faca”  pa se volimo pohvaliti kako je Marko Polo  sa Korčule ili kako je Maradonina baka  rođena Dalmatinka…
Uglavnom, svijet o nama malo zna i  ponekad je smiješno vidjeti kako netko  „naš” pjeni u lice strancu jer ovaj nije znao  da je kravata nastala u hrvatskoj – „ju si,  kravata – Hrvata, okej?!”, viče naš nadobudni promovdžija dok se stranac crveni.
Većina, iako ne velika, ljudi ovog svijeta  je, recimo, čula za Hrvatsku ali rijetki će  nas naći na karti a da za početak ne  profulaju kontinent… Pa što? Ko da većina  Hrvata zna gdje je Obala Bjelokosti, Laos  ili Paragvaj.
– Ali oni nisu izmislili kravatu!, viče  žestoko naš domoljub iz drugog plana…
Ljudi su za Hrvatsku obično čuli preko  sporta. Znaju za Šukera, Bobana, Ivaniševića… I hrvatske navijače.
E da, hrvatske navijače. U samo dva dana  pokazali smo kako se odnosimo prema  strancima koji navijaju za „neki drugi  klub” i samim time su suštinski različiti od  nas koji … navijamo za neke druge klubove. I to smo hrabro učinili kod kuće, na  svom, domaćem terenu. Dapače, zadarski  momci su kamenjima gađali – domaći  autobus. Njih sedam, kaže policija, „starih” između 14 i 16 godina. Skupili se na  Bilom Brigu i kamenjima gađali bus na  kojem piše „Igraj Zadre volim te!”.
A s njima nismo ni  ratovali
Dva dana poslije zagrebački su huligani,  njih tridesetak, kamenovali autobus sa  četrdesetak VIP gostiju grčkog kluba  PAOK. To im nije bilo dosta da pokažu  Grcima “di su došli” pa su kroz razbijene  prozore ubacili baklje i zapalili autobus. Iz  njega su sredovječni ljudi, gosti Hrvatske  sa juga Balkana bježali spašavajući živu  glavu, ne znajući što ih je snašlo. A s njima  nismo ni ratovali.
I da napomenem – autobus je bio Čazmatransov. Nakon svega me možda više od  sramotnog čina brine kvocijent inteligencije ovih momaka.
Uglavnom, mi u Zadru uvijek smo znali  “nazvati stvari svojim imenom”. Divan je osjećaj kada u dvorani loptu uzme  neki crni igrač pa se sa  tribina čuje unisono hukanje kao imitacija majmunskog glasanja. Neki su  to nakon godina krezubog klatarenja po  tribinama toliko usavršili da je teško  prepoznati razliku, baš kao da gledate  Discovery Channel… Za svakog se tako  našla poneka pjesmica. “Morem plovi bijela lađa, Grašu j… Dino Rađa” (u utakmici finala u Jazinama protiv Splita, uz  napomenu da Rađa “sigurno nije bija  peder dok je igra za Zadar”), “Branu tuče  žena” (bez ulaženja u nasilje obitelji Zadranina koji je otišao u Cibonu), “Nosonja” (da Dževad Alihodžić ne bi zaboravio da, osim što je musliman, ima i  veliki nos, i da mu se od to dvoje nos prvi  primijeti)…
E da, bio je u Zadru i jedan iznadprosječno omiljeni crnac – Juby Johnson.  Publika ga je posebno voljela. Čak toliko  posebno da mu je u deliriju od njegovih  koševa i srčane obrane vikala – “Juby,  ustašo!”. Jer iako je crnac, bitno da nije  Srbin, ni musliman. I ako već nije Srbin ni  musliman, a crnac je, neka je onda –  ustaša.