Monica kod Nemanje

PUNOM PAROM… U PROPAST
Zanimljivo je kako se na Hrvatskoj televiziji neke stvari svaki čas repriziraju, a neke ne. Evo na primjer, serija “Punom parom”. Ja se sjećam dana kada se prvi put emitirala, nema tome ni tridesetak godina. Eto, koliko sam star. Ali pustimo sada moje poodmakle godine. U to vrijeme je nekako emitirano i “Velo misto” pa su svi očekivali sličan humor, a nisu ga dočekali. Iskreno, nije nam se dalo slušati o samoupravnim sporazumima, sizovima, ourima i sličnim glupostima pa smo je jednostavno preskočili i ne pogledavši je. Ne sjećam se da se ikada poslije reprizirala, a čak mi se čini da je bilo i neke gužve oko nje, da se nešto baš i nije svidjela nekim tadašnjim strukturama. Danas, nakon toliko godina, stvar izgleda puno zanimljivije.
Prvo što upada u oči je krajnje neadekvatan termin emitiranja – u 3 sata popodne, kada pred televiziju mogu sjesti samo dokoni ljudi koji nemaju pametnija posla. Drugo što je zanimljivo je to da serija ima samo 7 epizoda. Uobičajeno je bilo 10, 12 i slično, ali samo sedam je imao jedino još odlični “Inspektor Vinko” sa Ivicom Vidovićem i Zojom Odak. “Punom parom” danas, nakon toliko godina, djeluje kao nešto irealno, kao nešto u što je teško povjerovati da se nekada stvarno događalo. Isto je tako teško povjerovati da se u to “doba mraka” uopće i dozvolilo da narod gleda o nepotizmu, korupciji i sličnim lijepim stvarima koje se “nisu smjele” (doduše, nije se smjelo ni ići u crkvu pa se ipak išlo… ako se htjelo). Malo je nezgodno današnjim generacijama objasniti kako se to moglo tek tako ne dolaziti na posao, visiti po bolovanjima, direktno prozivati rukovodioce, a osobito je teško nekome tko u to nije bio upućen objasniti što je to “dodijela kadrovskih stanova”. U svakom slučaju, serija uopće nije loša i možeš se nasmiješiti dok je gledaš, a to je u današnje vrijeme ipak nešto.
STRAŠNO VAŽNE VIJESTI IZ “DRVENGRADA”
Ove naše televizije jako vole prikazivati vijesti iz susjedne nam i prijateljske Srbije. U nekim su emisijama čak i pratili gdje je koji turbo-narodnjak (fuj!) ljetovao, tko je tkoga sa kim prevario i bavili se sličnim glupostima. Sad, nisam ja neki isključivi tip i vijesti iz kulture i umjetnosti su sasvim dobrodošle, a u tu kategoriju narodnjaci sigurno ne spadaju. Ali, ovdje se ne radi o narodnjacima. Ovdje imamo priču o tome kako je Monica Bellucci došla u Srbiju na tzv. “Kustendorf”, a to vam je, ako niste znali, festival koji Emir Kusturica (alias Nemanja) organizira jednom godišnje u svome vilinskom gradu u planini visokoj. Sve je to lijepo i u redu, život i djelo (osobito djelo) redatelja Emira imaju svoju težinu, a kako se on politički-nacionalno osjeća njegova je stvar i ne treba se u to petljati. Ali, nešto je drugo tu zanimljivo. Ta glumica Monica. Vijest da Belluccijeva gostuje u Srbiji objavljena je u skoro svim hrvatskim medijima kao da dolazi k nama u goste, a ne njima. Napomenuto je da je jako zadovoljna, da je pojela leba i soli (ne misli se na rock grupu, nego na narodni običaj) i da se skoro napila od one male čašice rakije, a najviše se apostrofiralo to da će ona “da uči srpski”. Onako usput je napomenuto da je to zbog toga što će glumiti u filmu gdje će govoriti tim jezikom, a ja se pitam samo jedno – zašto to oni nama prenose? Zašto je to toliko važno? Bismo li mi isto tako radili i da Monica gostuje na nekom festivalu u Mađarskoj ili Austriji? Ponavljam, nisam isključiv i ne smeta mi ništa u toj priči, osim toga da se to najavljuje kao prvoklasna senzacija. Bolje je da po cijeli dan repriziraju “Jelenka” i “Bibin svijet” jednu te istu epizodu nego da slušamo o stvarima koje su posve irelevantne za nas.
DVOJEZIČNOST – NOVA ZANIMACIJA ZA MEDIJE
Namjerno nisam komentirao ništa u vezi sa uvođenjem tog zdravstvenog odgoja u škole jer nisam dovoljno upućen u to da bih mogao tek tako palamuditi, ali da nam je omladina i zdravstveno i seksualno u ofsajdu – jest. Ustvari nedostaje nam odgoja općenito i bilo bi bolje da se malo više o tome govori, a ne o raznim drugim glupostima koje jednima služe da skrenu pažnju sa važnih problema, a drugima da skrenu pažnju javnosti na sebe (uf, kako sam ovo dobro rekao!). Ali, pustimo zdravstveni odgoj. Zadnjih dana je aktualno hoće li biti dvojezični natpisi u nekim mjestima ili ne. Poznat sam kao demokratičan čovjek koji je kao pravi kršćanin tolerantan prema svemu što nije patologija, ali ovo mi je potpuno bezveze. Što sada? Kao, neće se znati da se u zgradi nalazi npr. Ured za katastar, ako to ne piše na ćirilici. Ako umjesto “mesni ured” piše “mjesni” neće se kao razumiti što je to. Razumio bih da jedni govore talijanski, a drugi mađarski, ali ovo… Pa će to nervirati jedne, a vrijeđati druge i za par godina… Bolje da ništa ne prognoziram. Ima ona stara: “kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”. Jedini je problem što bi se svi toga trebali pridržavati, čim stupe nogom u grad Zadar. I jedni i drugi.
[email protected]