Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

“Malezijac sam, tu sam rođen ja…”

Autor: Mario Padelin

23.04.2009. 22:00


PSOVKOM NA PSOVKU
Kao i svakog ponedjeljka u terminima predviđenima za “Latinicu” i ovoga smo puta mogli vidjeti jedan domaći film. Problem je u tome što hrvatskih filmova ima vrlo malo, nedovoljno za neki duži period, što znači da bi iste filmove mogli gledati po stoti put, a što, s obzirom na lijep običaj naših televizija, ne bi bilo nikakvo čudo.
Slučaj je htio da sam taman počeo čitati jedan roman Gorana Tribusona (Da, da… zašto se čudite? Ja ne samo da čitam, već sam i član Gradske knjižnice – imam i iskaznicu!) kada je krenuo film “Ne dao Bog većeg zla”, njega i njegove sestre Snježane. Ono zbog čega ovo pišem jedna je zanimljivost vezana uz ovaj film. Primijetili ste da nam u zadnje vrijeme stavljaju oznaku starosti gledatelja koji bi smjeli gledati pojedini film ili seriju, a da se ne iskvare do kraja. Pritom se rade razne gluposti pa se za posve bezazlene stvari postavljaju dobne granice, dok strahovito perverzne, stupidne i krvoločne sadržaje (osobito na Novoj tv) puštaju bez ikakvih upozorenja. U filmu o kojem govorimo, a koji je prilično dobar, pratimo odrastanje jednoga dječaka koji kao i većina naše djece na filmu, glumi drveno i neprirodno, s izrazom lica kao da mora izraziti sućut svakom pojedinačno ispred i iza kamere. Ovaj film nema oznaku nepodobnosti, ali u njemu se psuje kao na utakmici. Upravo je zapanjujuće kakve se sve riječetine koriste u ovome filmu. J…e se mater i sve po spisku, kao i sve ostalo što već dođe pod jezik. Dva dječaka pričaju. “Što buljiš u taj j..eni ekran!”, pita jedan. “Stari će mi pop..diti”, kaže drugi. I tako cijelo vrijeme, psovka za psovkom. Ali, realno govoreći, tako se govori u golemom broju kućanstava, u školama i po ulicama te gledanje ovoga filma sigurno neće dodatno pokvariti našu mladež. Ipak, zanimljivo je.
SPOLNI ODGOJ NA VELIKI PETAK
Preko proljetnih školskih praznika HRT je prigodno, svakog jutra na drugom programu emitirao jedan dječji film. Tako sam i ja koji u isto vrijeme čita, piše, sluša muziku, gleda televiziju i jede, jednim okom gledao malezijski dječji film zanimljiva naziva “Mukhsin”(?). Tu se radi o jednoj djevojčici po imenu Orked, koja je malo muškobanjasta, tuče se s muškima i igra nogomet. Ona napravi neki nestašluk pa je mama kori i sjedi s njom u sobi. Do tada se ništa ne da naslutiti i sve podsjeća na običan dječji film. Tada, u jednom trenutku ona (mama) uhvati djevojčicu za grudi i kaže “narasle su ti s..e, uskoro ćeš dobiti mjesečnicu”. “Svejedno, neću nositi tampone” odgovara kći. Mama ne odustaje, “ali, pokazala sam ti kako se stavljaju”. “Ali tetka Ayu je rekla da se tako može izgubiti nevinost”, kaže ova dvanaestogodišnja junakinja dječjega filma. Mama na to spremno odgovara doslovno ovako “ona nema pojma o životu jer ima 40 godina, a još je fuckin´ virgin!” Da, vjerovali ili ne, u malezijskim se dječjim filmovima tako razgovara. Poslije je djevojčica našla momka pa su puštali zmaja, i tko zna što su sve drugo radili, ali ja više nisam gledao, jer sam bio zauzet zapisivanjem ovih bisera. Sreća je da naša nevina omladina nije gledala taj prosti film. Bio je Veliki petak pa su sigurno svi bili na misi.
DALEKE PRIMITIVNE ZEMLJE
U istom tom filmu možemo nešto naučiti i o dalekim primitivnim zemljama poput Malezije. Tu se roditelji glavne junakinje prepiru kako se točno izgovara ime američkog country pjevača Nat King Colea. Osim toga, oni i zapjevaju i zaplešu na “Ne Me Quite Pas” Jacquesa Brela. Vrlo neobično za tako dalek narod. Bilo bi logičnije da plešu neki tamošnji ples “Kukulešće”, jedu janjetinu i pjevaju “Malezijac sam, tu sam rođen ja…” Osim tih glazbenih običaja, možemo dosta naučiti i o ekonomiji dalekih zemalja. Otac gorespomenute djevojčice vrlo je praktičan. On voli imati lijepi kauč, a nema za to para. Zato stalno na kredit kupuje jedan koji onda ne plaća pa mu ga nakon tri mjeseca odnesu. Mudro je izračunao da u tome gradu ima skoro pedeset trgovina namještajem, tako da će cijeli život imati novi i lijepi kauč besplatno. I još kažu da se na televiziji nema što naučiti.
ZADRANI OPET U “GARAŽI”
Nakon nekoliko mjeseci još je jedna zadarska rock-grupa nastupila u “Garaži”, emisiji u kojoj se konačno na jednom od programa može čuti i nešto normalne glazbe. Ove smo subote mogli vidjeti već etabliranu zadarsku skupinu “Alergija”, uz koju se najčešće vezuje riječ “punk”, iako je njihova glazba šira i bogatija. Sve je bilo vrlo zanimljivo, a jedina se zamjerka može uputiti zvučnoj slici u kojoj je loše izbalansiran odnos instrumenata. To već nije problem umjetnika nego onih koji su takav zvuk namjestili, ali na to smo u Zadru ionako naviknuti već desetljećima.