Bili smo ratnici

USA, USA… To su mi skandirali. Ne znam uopće jesu li znali moje ime. Za njih sam bio crnac i USA
Nova dvorana u Zadru je fantastična. No, Jazine će uvijek biti moj dom.
Sjećam se onog finala pred praznim tribinama, a toliko je ljudi bilo vani. Natjerali smo Cibose da se vrate u Zadar. Bili smo ratnici. Nikada nismo odustajali
Želio sam se vratiti u Zadar. I to one sezone kada su potpisali Dino Rađa i Arijan Komazec. Zaista sam želio pomoći momčadi i igrati s tim igračima. Ali nisu me htjeli
U to vrijeme košarka još nije bila u prvom planu u Zadru. I dalje se pričalo o nekim starim, slavnijim danima, a Jazine su se napunile možda jednom ili dvaput godišnje. Kad je gostovala Cibona ili (tada jaki) Zrinjevac. Zadar je plivao u prosječnosti. Kraj sezone su ispali u četvrtfinalu doigravanja od Benston, a rijetko tko je očekivao da će i iduća sezona donijeti nešto novo. Nešto bolje. I onda je krenulo. Trener je bio isti kao i sada. Danijel Jusup. Potpisao je Emilio Kovačić. Prvi veliki “boom”. Kasnije je stigao i Joke Vranković. I košarka se vratila u Zadar. No, veliku ulogu imao je i Gerald Lewis. Sjećate li ga se? Naravno da se sjećate. Mi smo ga našli. Trenutačno je pomoćni trener na sveučilištu “New Mexico State”.
Prije desetak godina bio je jedan od nositelja igre Zadra. Tamnoputi organizator igre, odličnih fizičkih predispozicija. Šut mu doduše nije bila jača strana, ali imao je sve ostalo. Ali ono zbog čega su ga Zadrani voljeli bila je njegova borbenost i srčanost. “USA, USA!!!” orilo se u Jazinama. U Zadru je ostao dvije sezone. I ostavio traga. Prvi trofej od osamostaljena Hrvatske, (prvi) Kup Krešmira Ćosića, osvojen je u sezoni 1997./98. i “Gery” ili “Jery” je tada bio važan kotačić. Igrao je i iduću sezonu. U to vrijeme košarka se vratila u Zadar. Na velika vrata.
To su bili dani
Ponovno su se Zadrani hranili košarkom i ponovno je košarka bila glavna, a često i jedina tema razgovora.
– To su bili dani. Bili smo kao obitelj. Bili smo ratnici. Nisam bio ni svjestan da je ta momčad vratila košarku u Zadar. Trebali bi smo se ponovno sastati – kaže Lewis.
Lewisova košarkaška karijera i nije prebogata. Stječe se dojam da je mogao više. Nakon završetka SMU sveučilišta, gdje je čak uspio biti jedan od osam igrača u sveučilišnoj povijesti koji je u sezoni ostvario tri “triple-doublova” (ostali su Jason Kidd, Shaquille O’Neal, David Robinson…). te imao je u rekord škole (209) i rekord sezone (79) u ukradenim loptama i nastup u prvoj momčadi jugozapadne divizije, krenuo je u profesionalnu košarkašku karijeru, koja je trajala šest godina. Počela je u Hrvatskoj. U riječkom Jadrankoloru.
– Jednostavno sam želio igrati košarku. Dobio sam ponudu iz Rijeke i bezglavo krenuo u avanturu – započinje popularni Amerikanac.
Mlad i lud
– Prijatelj je poslao moj video jednom agentu koji me odmah nakon toga nazvao i rekao da jednoj hrvatskoj momčadi treba organizator igre. Bio sam potpuno uzbuđen. Jednostavno sam sjeo u avion i otišao. Sjećam se da me je kontaktirao u četvrtak u šest sati ujutro, a ja sam već u nedjelju bio u Hrvatskoj. Doduše tada nisam imao niti napravljenu putovnicu. Bio sam u Dallasu. Već sutradan sam otputovao u Houston, napravio putovnicu, vratio se kući, spakirao stvari i krenuo.
Jeste li uopće bili svjesni gdje dolazite?
– Ne. Bila je to ludnica. Tek kad sam sletio u Zagreb shvatio sam da dolazim u državu gdje je još trajao rat. Čovječe. Kada mi postavljaš ta pitanja, uspomene mi se vraćaju. Zaista je bilo sve to ludo. Bio sam mlad i naivan.
Lewis je igrao dvije sezone u Rijeci. I već tada je bio ponajbolji organizator igre lige. Redovito je nastupao na hrvatskom All stars susretu. I onda je stigla ponuda iz Zadra.
– Nisam vjerovao da ću igrati u tom gradu. Kada sam kao igrač riječke momčadi dolazio u Zadar, grad je bio potpuno beživotan. Nije bilo struje, vode. I dalje je to bila ratna zona. Zaista, niti na kraju pameti nisam vjerovao da ću jednom igrati za tu momčad u tom gradu.
Najbolja i najgora stvar
No, ipak ste došli, iako ste imali ponudu iz Karlovca?
– U Karlovac me zvao trener Mladen Šestan, koji je jedne sezone bio trener dok sam bio u Rijeci i gotovo da sam potpisao za Karlovac, kada je stigla ponuda Zadra. Iskreno, ne sjećam se točno zašto sam tada pristao igrati za Zadar, ali potpisao sam. Kumovao je tu i moj prijatelj Denis Mujagić, s kojime sam igrao u Rijeci, koji je uvijek hvalio svoj Zadar.
Zadar. Iduće dvije godine vaš dom?
– Igranje u Zadru bila je najbolja i najgora stvar koja mi se dogodila. Zadar je jednostavno najbolje mjesto u kojemu možeš igrati košarku. Ljudi su odlični. Jednostavno sam ih volio i volio sam živjeti i igrati u Zadru. Navijači su bili fantastični, bodrili su nas na svakoj utakmici, a suigrači su mi bili poput obitelji. Bili smo poput braće. Kada sam nakon Zadra otišao u Slovačku, smučio mi se život. Osjećao sam se da ne želim igrati više košarku. Nakon toga sam imao ponudu iz Poljske, ali nisam više želio igrati. Odlučio sam okončati igračku karijeru. I dalje se sjećam izraza lica mog menadžera kada sam mu to priopćio. Nije mogao doći sebi.
Navijači
No, željeli ste se vratiti u Zadar?
– Da. I to one sezone kada su potpisali Dino Rađa i Arijan Komazec. Zaista sam želio pomoći momčadi i igrati s tim igračima. Ali nisu me htjeli. Doduše nudili su mi neki manji ugovor, a ja sam rekao da ću igrati za isto, bez povećanja. Kasnije sam iz povjerljivih izvora čuo da su jednom hrvatskom “playu” ponudili veći ugovor. Nakon toga im se nisam više želio javiti.
Možete li opisati neke nezaboravne trenutke koje ste proživljavali u Zadru?
– Ne. Ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ne znam odgovoriti. Iako je prošlo više od deset godina, svega se sjećam kao da je bilo jučer. Ali jednostavno toga je previše da bih mogao nešto odabrati.
Svejedno ću vas pitati o onom finalu pred praznom dvoranom, dok je više desetaka tisuća ljudi bilo izvan dvorane.
– Jedna od najljepših uspomena u životu. Nakon svega što se događalo uspjeli smo doći do one pobjede u Zagrebu. Cibona je vodila 2:0 i trebala im je samo jedna pobjeda da postanu prvaci. Svi su mislili da smo gotovi. Da nemamo šanse. Prepirao sam se sa svojim prijateljem Aramisom Naglićem (koji je igrao tada za Cibonu). Rekao mi je da se nećemo vraćati u Zadar. Da je ovo gotovo.
Ali nije bilo.
– Natjerali smo ih da se vrate u Zadar. Bili smo ratnici. Nikada nismo odustajali. Sjećam se koliko je ljudi bilo ispred dvorane i gledalo utakmicu na video zidu. Čuli smo ih unutra. Obožavao sam te navijače.
Jeste li u kontaktu s nekim ljudima iz Zadra?
– Jesam. Zahvaljujući facebooku čujem se sa starim prijateljima i stičem neke nove. Drago mi je zbog toga.
Znate li da je sagrađena nova dvorana?
– Naravno da znam. Prelijepa je. Ali Jazine su ipak Jazine. One će uvijek biti moj dom.
Još riječ, dvije o navijačima?
– Ha, ha…USA, USA… To su mi skandirali. Ne znam uopće jesu li znali moje ime. Za njih sam bio crnac i USA.
KK Zadar je u teškoj financijskoj situaciji.
– Žao mi je zbog toga. Zaista. No, kriza je svugdje. Nadam se da će se Zadar izvući.
Najdraži trenutak karijere?
– Igranje u Zadru.

Jusup: Lewis je bio temperamentan igrač

Iznenadio se tadašnji i sadašnji trener Zadra Danijel Jusup kada smo ga pozvali da kaže riječ, dvije o Geraldu Lewisu.
– Bili smo u potrazi tada za kvalitetnim organizatorom igre i našli smo njega. Radilo se zaista o karakternom momku. Bio je južnjačke krvi, zaista temperamentan. Zato se tako dobro snašao u Zadru. To je igrač koji je bio nešto lošijeg šuta, ali brze ruke, dobar u obrani. I ono što je najvažnije, igrao je sa srcem. Nekada je znao biti izvan kontrole, ali to smo tolerirali. Znali smo da ima vruću krv.

Gerald i Kierra

Jeste li oženjeni? Ne. Nikad nisam bio – rekao je Gerald Lewis. No, Lewis ima kćer.
– Zove se Kierra i ima devet godina. Ona je razlog zašto živim.

Nekoliko brzopoteznih

Gdje ste rođeni? U New Orleansu.
Zašto košarka? Nisam imao izbora. Doslovno. Moja braća su se bavila košarkom i netko je morao nositi njihovu sportsku odjeću nakon što su ju oni prerasli. Odjenuo sam košarkašku odoru i krenuo na teren.
Što trenutačno radite? Radim kao pomoćni trener na sveučilištu New Mexico State.
Kako je raditi kao trener? Zabavno. Neki moji igrači ne mogu vjerovati da sam igrao. Ali neke od njih još mogu razvaliti. Ha, ha…
Kakva je momčad koju trenirate? Drukčija od naše generacije. Radi se o novoj generaciji igrača. Mnogo se oslanjaju sami na sebe. Mi smo se mnogo više oslanjali jedni na druge.
Jeste li imali uspješnu sezonu? Da. Pobijedili smo na turniru konferencije i ušli u završnicu NCAA lige. Imali smo omjer 22:12. Nije loše za sveučilišnu košarku.

Školovanje

Fakultetsko školovanje, uz igranje košarke, Geralda Lewisa započelo je još 90-ih godina, a 1993. zaradio je titulu prvostupnika (bachelor’s degree) na SMU sveučilištu. Magistar struke postao je mnogo kasnije, 2008. kada je ostvario je “master’s degree in education” u New Mexicu. Prije toga i poslije toga te tijekom školovanja postojala je košarka.

Finale Kupa Krešimira Ćosića, 21. ožujka 1998.

ZADAR 82 (41)
ZAGREB 70 (36)
ZADAR – Dvorana Jazine. Gledatelja: 4.000. Suci: Muhvić (Karlovac), Dožai (Split). Opunomoćenik: Ivica Spličević (Šibenik).
ZADAR: Vranković 15 (4-6), Gašparović, J. Ružić 17 (3-3), Perinčić, Pestić 11 (4-4), Kovačić 18 (4-4), Longin, Ercegović 8 (2-2), Lewis 13, T. Ružić, Žorž, Žuža. Trener: Danijel Jusup.
ZAGREB: Mindoljević 6, Marinović, Garma, Tomasović, Kešina, Zadravec 12 (3-4), Sesar 20 (3-3), Stojić 1 (1-2), Milačić 13 (1-1), Nichelson, Maroney 12 (4-6), Rimac 6. Trener: Boško Božić.
Trice: Zadar 7 (J. Ružić 4, Vranković, Pestić, Lewis); Zagreb (Mindoljević 2, Milačić 2, Rimac 2, Zadravec, Sesar).