Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Na putovima Winnetoua i Minetoua turisti uživaju u velebitskim pričama

23.04.2011. 22:00
Na putovima Winnetoua i Minetoua turisti uživaju u velebitskim pričama


Na našim izletima ručamo ispod Malog Alana, kraj velikog hrasta starog 200 godina. Odemo na obližnju livadu, šetamo, odmaramo se. Turisti su najsretniji kad vide životinje, a na Velebitu, recimo, živi oko 200 divljih konja, koji su tako uredni i čisti kao da ih netko svaki dan timari. To i oduševljava naše turiste, divlja i netaknuta ljepota, kaže Rudolf Rudi Katić koji organizira safari po Velebitu
Krš i endemske vrste, filmska kulisa, crvena rasa, Red Bull, Petar Zoranić, Luka Modrić, Franjo Josip, Domovinski rat… Iako naizgled nepovezivo, sve to i još mnogo više objedinjuje Velebit, nepresušni izvor priča i inspiracije.
Sve je to Rudolf Rudi Katić iz Starigrada povezao u jednu priču. Sa suprugom Šteficom ima Ugostiteljski obrt Roli, obiteljski hotel u Starigradu. Da bi proširio ponudu i svojim gostima omogućio još uzbudljiviji odmor, prije nekoliko godina počeo je voditi grupe na Velebit. U vožnji terencem, uz zaustavljanja na nekoliko stanicama i šetnju, Rudi priča velebitske priče. Kako kaže, to može, između ostalog, zahvaljujući filmovima o Winnetouu i ljudima iz Starigrada koji su ga promovirali.
– Prva stanica je Pueblo. Tu je stijena na kojoj Winnetou u filmu stoji iznad Zrmanje, tu je bio i indijanski totem, a sad je i info tabla o Winnetou-filmovima. Na toj stijeni se turisti fotografiraju. Nevjerojatno je koliko su ljudi zaluđeni tim filmovima. Bez obzira jesu li doktori, inženjeri, ljudi raznih profila dolaze ovdje, ponekad i obučeni u indijansku odjeću, često uvijek iznova slušaju priče o omiljenom poglavici, započinje svoju priču Rudi, koji je i sam dio ovog filmskog spektakla.
Putovima “Minetoua”
Filmovi o Winnetouu su se počeli snimati šezdesetih godina. Kad se snimalo na Velebitu, djeca u Starigradu nisu išla u školu, ljudi nisu išli raditi.
– To bi za nas bio praznik, uzbuđenje u cijelom mjestu. A nas djecu su iz škole vodili da budemo statisti. Obukli bi nas u male Indijance. Nisam se prepoznao u scenama na filmu, ali možda sam i ja uhvaćen u nekom kadru, priča Rudi, koji je, skupa s nama, prvi put na ovaj izlet poveo i suprugu Šteficu.
Kako kaže Štefica, uvijek je prezaposlena u hotelu da bi išla s njim. Ali sad joj je jasno zašto turisti toliko uživaju u obilasku Velebita.
Vozimo se od Puebla u visine i to cestom koju je 1840. napravio car Franjo Josip I.
– Do 60-ih godina prošlog stoljeća sav promet je išao ovom cestom, bila je to jedina komunikacija sa Zagrebom. A kad kažem da ju je izgradio car Franjo Josip I., Austrijanci su presretni. Danas je to državna cesta, jako dobro održavana, kaže Rudi.
Prolazimo kraj Velike i Male Bobije, pa kroz Modriće, pokraj kuće djeda Luke Modrića, nogometaša kojeg sad već poznaju svi turisti.
Ali ovaj dio Rudi pokušava proći što brže, kako ljudi ne bi obraćali pozornost na brojne table s prekriženom kosturovom glavom. Kako kaže Rudi, minirano je sve od Modrića pa gotovo do tunela sv. Rok. Ironično, pozivamo ljude da im pokažemo ljepote kojima se ponosimo, a na svakom koraku piše “Ne prilazite”.
– Ne mogu se dovoljno opustiti da na ovom dijelu pustim ljude da šeću, idu okolo fotografirati. Nije im ugodno kad vide table, ne očekuju da ću ih voditi kroz minsko polje. Dobro da su one tu, kad je već minirano, ali bilo bi bolje da nema ni mina, ni tabla. Znam da je razminiravanje skupo i sporo, i naravno da će se prije razminirati naseljenija područja. Ali ipak bismo svi mogli kvalitetnije raditi, da nema mina. A ima čak jedna još gora ruta koju nazivam “Putevima Minetoua”. Tamo čak i koza ide pod ručnom, govori Rudi.
Turisti se baš ne nadaju takvoj adrenalinskoj avanturi na Velebitu. Ali onda, kaže Rudi, počinje pričati o Domovinskom ratu. Pokazuje turistima gdje su bili neprijatelji, a gdje Hrvati u borbama, priča o Oluji, o strateškim položajima, o pucnjavi, ali i o borbi prsa o prsa pokraj crkve Sv. Frane, koja se nalazi ispod Tulovih greda. S tog područja pruža se pogled na tunel Sv. Rok, a dalje na kanjon rijeke Zrmanje, Novigradsko more, čak i Zadar, a po bistrom burnom vremenu vidi se sve do otoka.
Duh poginulih branitelja
– Kad je Franjo Tuđman 1993. došao otvoriti radove na tunelu, četnici su bili samo 800 metara od njega. Nadalje, na ovom području kraj crkve Sv. Frane, jednom je čak bila talijanska granica. Tu je i spomenik talijanskom vojniku koji je tu poginuo, a iz novijeg vremena spomenik književniku Borisu Maruni, koji je ovdje rođen. Inače, do rata su ovdje ljudi i živjeli, ali poslije se više nisu vratili. Tu je i jedna ruševina koja je navodno bila manastir pa onda svratište. U crkvi Sv. Frane popisano je 51 ime branitelja koji su poginuli na ovom dijelu Velebita, kaže Rudi.
Vozimo se dalje i na svakom koraku je spomen ploča ili kapelica ljudima koji su dali živote za slobodu Hrvatske, počevši od spomenika vremešnim civilima koji su nedužni ubijeni do nedavno oskvrnute kapelice posvećene Damiru Tomljanoviću Gavranu. O borbi i dalje svjedoče komadi razrušenog neprijateljskog tenka, koji su dan danas ostali na poprištu borbe. Uz duh poginulih i Rudijeve priče, koji je i sam branitelj, pokušavamo pojmiti rat na Velebitu, ali samo možemo zamisliti neizvjesnost i jezu hrvatskih ratnika, kad su im neprijatelji bili tako blizu.
Prolazimo nadalje kraj nekadašnjeg kamenoloma i dolazimo do Tulovih greda.
– Kako je pametno tu Franjo Josip izgradio burobran, govori Rudi kraj zida koji štiti cestu.
A s druge strane zida, usred divljine Velebita, zakačen je mali sandučić na kojem piše Karl May Fanbox, a u sandučiću Fanbuch, knjiga u kojoj ljudi zahvaljuju piscu pustolovnih romana o Winnetouu, pišu hvale o Velebitu i filmovima, lijepe svoje slike…
S druge strane, ispiljena je jedna velika stijena.
– Tu je čovjek htio ispiliti kamen da bi napravio križ za dolazak pape Ivana Pavla II. Onda su ga uhvatili ljudi iz Parka prirode i spriječili to. A tu, s druge strane spustio se bio njemački helikopter. Osim Winnetoua, na Velebitu se snimao film s Kirkom Douglasom i Dannyjem DeVitom, priča Rudi.
Divlja i netaknuta ljepota
Dolazimo do granice Dalmacije i Like i vraćamo se lagano cestom Franje Josipa.
– Inače, na našim izletima ručamo ispod Malog Alana, kraj velikog hrasta, starog 200 godina. Odemo na obližnju livadu, šetamo, odmaramo se. Turisti su najsretniji kad vide životinje, a na Velebitu recimo živi oko 200 divljih konja, koji su tako uredni i čisti, kao da ih netko svaki dan timari, govori Rudi.
Nadalje, obiđu vidikovce i dođu do jame Mamet.
– Ova jama im je jako interesantna. Duboka je oko 210 metara, a široka oko 40 metara. Onda vole baciti u nju kamen i osluškivati. A posebno se oduševe kad čuju da je u tu jamu netko i – skočio, kaže Rudi.
2004. godine u jamu Mamet je skočio Felix Baumgartner. Njegov skok je bio projekt broj 1 Red Bullova natjecanja 2004. godine. Skok je trajao 10 sekundi, a Feliks je slobodno padao 140 m.
Onda se ide na slapove Zrmanje.
– Tamo se oni raspamete. Stvarno je simpatično vidjeti kad se stariji ljudi toliko opuste da se počnu ponašati kao djeca. Skaču sa slapova, uživaju… Inače su oduševljeni ovim izletom. Velebit je stvarno interesantan, a oni su jako znatiželjni, sve ih zanima. A i ja sam puno naučio od njih, pogotovo o Winnetou. I sam guštam u svom poslu, sa zanimljivim ljudima, u prekrasnoj prirodi, na zraku. I turiste najviše oduševljava ta divljina Velebita, netaknuta ljepota. Ima njih što ih svake godine vozim na Velebit, kaže Rudi.
Zadnji trzaji zime nedavno su zasniježili na obroncima ove divne planine, kao da je vila Velebita obukla bijelu haljinu. Uskoro će joj haljina zazelenjeti, a cijeli kraj zamirisati po vrisku i drugom ljekovitom bilju. Bila ona u zelenom ili u bijelom, vila Velebita nas uvijek iznova začara.
Na kraju ovog šarolikog izleta, posljednja postaja je Rovanjska, mjesto gdje se snimala zadnja scena u filmu o Winnetou. Kao i kad je film bio dobar, tako i na ovom izletu, nakon zadnje scene nadamo se nastavku ili barem – reprizi.