Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Najava povratka u viši rang ili nastavka stagnacije?

23.05.2012. 22:00
Najava povratka u viši rang ili nastavka stagnacije?


Danas se Zadar ne nalazi niti među 30 najboljih hrvatskih momčadi; konkretno, njegovo je mjesto negdje između 30. i 66. mjesta


Kada se sve zbroji i oduzme, reći će u Mocirama, rukometaši Zadra 2011./12. sezonu okončali su na odličnom četvrtom mjestu. Uporište za ovakvo vrednovanje nastupa pronaći će u činjenici da su s natjecanjem u Drugoj ligi – jug započeli nakon slabo odrađenih priprema, da su glavninu tereta iznijeli igrači kadetskog i mlađe kadetskog uzrasta te da novi prvi trener Frane Kardum većinu vremena nije mogao računati na kompletan sastav. Naime, ionako oslabljen, Zadar je ove godine imao duži popis ozlijeđenih nego zdravih i raspoloživih igrača, pa s te strane plasman iza Hrvatskog dragovoljca, Kamička i Metkovića zaslužuje predznak uspjeha.
O uspjehu se posebno radi iz perspektive mlađih kadeta, igrača 1996. godišta i mlađih koji su silom prilika ranije započeli seniorski staž. Dino Bukva, Ivan Arbanas i ostatak golobradog društva posao su odradili više nego korektno, pokazujući da tvrdnja da klub na mladima ostaje u njihovom slučaju zaista nije floskula. No, cijelu priču možemo okrenuti naopačke i konstatirati da izuzev učinka spomenute te generacije kadeta RK Zadar ne treba častiti hvalospjevima. Zašto?
Nekoliko je razloga, a prvi je činjenica da su “plavi” lanjskim ispadanjem u treći razred hrvatskog rukometa napravili veliki korak unazad. Druga liga je, ne zaboravimo, natjecanje u kojem se rukomet prečesto shvaća kao (polu)rekreativni sport, dok će imalo ozbiljnija momčad protutnjiti kroz prvenstvo ostavljajući konkurenciju na 10 ili više pogodaka razlike u svakoj utakmici. Nadalje, Zadar nije jedini drugoligaški sastav koji se oslonio poglavito na usluge mlađih igrača iz vlastitog pogona: i konkurencija se u Mocirama uglavnom predstavljala s dva-tri iskusnija igrača te ostatkom momčadi sastavljenim od mlađih kategorija, a muke po ozljedama, ma koliko izražene bile, nisu zadarska ekskluziva.
Zbog gore navedenih razloga ovosezonski rezultat Kardumove momčadi nipošto ne treba omalovažavati, no ako će sam po sebi biti cilj, a ne stepenica na putu povratka među najbolje domaće klubove, onda u Mocirama uistinu nemaju što slaviti. Danas se Zadar ne nalazi niti među 30 najboljih hrvatskih momčadi; konkretno, njegovo je mjesto negdje između 30. i 66 mjesta (u Drugim ligama sjever, zapad i jug nastupa po 12 klubova). Za kolektiv bogate tradicije i ne tako davnog iskustva igranja u elitnom razredu – predaleko. Uzmemo li u obzir broj stanovnika Krševanovog grada, gospodarski potencijal (koji ionako nigdje nije sjajan), sportsku tradiciju i ostale čimbenike u prvoligaškoj jednadžbi, Zadar je već godinama trebao biti u vrhu, ali umjesto toga on jedva drži glavu iznad živog pijeska. Ne pomaže mu niti 534.000 kuna predviđenih iz Programa javnih potreba u sportu, iznos koji je Grad drugu godinu za redom izdvojio (ili je planirao izdvojiti) za posrnuli klub. Premda dobar dio ovog iznosa otpada na financiranje termina u dvorani, na plaću jednog profesionalnog trenera i premda je realnost takva da dotacije u pravilu kasne, ili ne budu u jednoj sezoni isplaćene u cijelosti, 534.000 i na papiru je mnogo više od proračuna tipičnog hrvatskog drugoligaša (člana trećeg rukometnog razreda). Ako je recesija zadarski alibi, što bi onda drugi trebali reći? Zato, četvrto je mjesto uspjeh jedino u slučaju najave povratka u rang, odnosno dva više.