Pustite ih da skaču

“Zamislite dijete koje danas tri, četiri sata sjedi i gleda televiziju i dijete koje je prije trideset godina bilo stalno na ulici. Dijete koje sjedi tri, četiri sata za računalom ima manje od 40 tisuća motoričkih pokreta tog dana. Računalo i televizija jesu korisni, ali pitanje je gdje je granica” – dr. Ranko Rajović

Naš mozak ne pamti repetitivno, već asocijativno, istaknuo je još prije nekoliko mjeseci dr. Ranko Rajović, izvršni direktor MENSA-e SRBIJE i predsjednik svjetskog Mensa odbora darovite djece na izlaganju u sklopu konferencije u BiH koje je šokiralo i roditelje, ali i stručnjake koji su već naveliko upoznati s važnošću rane stimulacije kod djeteta.
Do istog zaključka došao je i Joshua Foer, znanstveni novinar koji je nakon početnog praćenja Prvenstva Sjedinjenih Američkih Država, u želji da se što živopisnije približi tematici, to isto natjecanje sljedeće godine i osvojio. Foer tako tvrdi kako svi sudionici natjecanja koji mogu zapamtiti nevjerojatne količine jednoličnih podataka, poput rasporeda karata u četrdeset špileva, nemaju izuzetne mentalne kapacitete, već samo rabe drugačije tehnike. I istina, skeniranjem njihovih mozgova utvrđeno je kako se prilikom pamćenja podataka aktiviraju potpuno drugačiji djelovi njihova mozga nego kod „običnih” ljudi.
Balkanci – najlošiji
Ipak, kada su u pitanju ljestvice i poretci, prema Pisa testovima djeca iz zemalja bivše Jugoslavije postižu najlošije rezultate, upozorava Rajović.
– Testovi pokazuju kako naša djeca imaju relativno dobro reproduktivno i repetitivno znanje, no i tu su ispod prosjeka. Funkcionalno znanje im je izuzetno loše i tu su među posljednjima, a ujedno je to znanje prema ekonomskim studijama u korelaciji s bruto nacionalnim dohotkom neke zemlje, naznačio je Rajović. Ono je najbolje u zemljama istočne Azije, a početkom novog milenija među ponajboljima su se još i nalazile neke zapadne zemlje da bi prema najnovijim rezultatima one gotovo u potpunosti ispale iz utrke.
O čemu se točno radi?
Europske države odlučile su reagirati još 2004. godine te uvele su promjene u škole no očekivani rezultati su izostali, a zemlje istočne Azije su dobile još veću prednost. Gledajući razlike u našim i njihovim školskim sustavima stručnjaci nisu našli velike razlike, te su došli do zaključka da je problem u ranoj stimulaciji.
– Mi ju iz nekog razloga propuštamo, kazao je tada Rajović, no navodeći ujedno i rješenje.
– Pod hitno moramo mijenjati stvari u ranoj stimulaciji. Najveći potencijal u mozgu za razvoj jezika, simbola i brojeva je od prve do četvrte godine. Onda kada dijete krene u školu, te sposobnosti opadaju, dok kompleksno i apstraktno mišljenje stimuliramo tek s deset godina, upozorio je Rajović, pojašnjavajući pritom kako je svrha mozga preživljavanje i kada to tako gledamo vidimo da neke stvari radimo potpuno nefiziološki te oštećujemo razvoj svog djeteta. Naveo je pritom i nekoliko svima poznatih primjera svakodnevno prisutnih na našim prostorima:
Pustite ih nek se vrte
– Kada dijete prohoda ono počne raditi nešto što roditeljima smeta – vrtiti se posred sobe dok ne padne, raširi ruke i noge i počne se smijati. Pa mu onda mi ne damo da se vrti kako se ne bi povrijedilo, a stare bake znaju reći: „Nemojte mu dati da se vrti, poremetit će nešto u mozgu.” – pa zavrte dijete na drugu stranu da ga odvrte… No, dokazano je u medicini da se rotacijom aktivira cijeli mozak. Mi imamo dvanaest velikih kranijalnih neurona koji sve naše informacije iz vanjskog svijeta donose u mozak na obradu. Kada se dijete vrti oko sebe ono aktivira tri ili četiri – ovisno ima li zatvorene ili otvorene oči. I tu ono zapravo pravi svoje sinapse – no mi mu sprečavanjem ne damo, pojašnjava Rajović, navodeći pritom i primjer skakanje kod djece koji također sprečavamo kako se ne bi povrijedilo
– U svakom skoku dijete pomiče težište tijela 5-6 milimetara lijevo ili desno i mora da koordinira sve svoje mišiće. A tko to radi? Radi mozak. Dakle, opet se razvijaju sinapse. Mi više ne možemo razdvajati kognitivni i motorički razvoj – to je jedno te isto. Jer sinapse čine koru mozga u kojoj se nalaze kognitivne sposobnosti, zaključuje Rajović, dodajući kako mozak ne radi one sinapse koje su nam potrebne, već one koje koristimo:
– Nekoć je razvoj bio potpuno prirodan i normalan. Nekoć je dijete na selu provodilo cijeli dan u pokretu. Sada, zamislite dijete koje danas tri, četiri sata sjedi i gleda televiziju i dijete koje je prije trideset godina stalno stop na ulici. Dijete koje sjedi tri, četiri sata za računalom ima manje od 40 tisuća motoričkih pokreta tog dana. A danas sedamdeset do osamdeset posto djece ima računalo ili igricu u svojoj sobi. Budite sigurni da će on provoditi dva, tri sata za njim. To jest korisno, ali pitanje je gdje je granica.
Prednost istočne Azije – slikovno pismo
Otkrio je Rajović pritom i razlog velike prednosti naroda istočne Azije pred onim sa zapada – slikovno pismo koje za njih predstavlja ranu stimulaciju, budući da dijete počinje prepoznavati slikovne simbole već s tri godine. No, za razliku od, primjerice Kineza, zapadnjaci tu sposobnost ne znaju prevesti dalje, već čekaju da djeca krenu u školu čime se gube najvažnije tri godine u životu
– U srednjoj Europi svako drugo dijete ima neki razvojni poremećaj, bio on i minimalan, a radi se o manjku sinapsi u nekim regijama mozga. Skakanje po lokvama, hodanje po rubovima… tu ne traži dijete stimulaciju, već mozak da bi se instiktivno razvijao, zaključuje ovaj srpski stručnjak.