Dobili otkaz, posudili novce i pokrenuli biznis

Bili smo tapetari za sitne popravke, radili za plaću od par tisuća kuna skoro dvije godine. Minimalno smo uzimali sebi i pokrivali troškove, ulagali u nove strojeve, kupovali uzorke, da nekako idemo naprijed…

Tog dana Filip Pedišić (26) i Davor Babin (30) probudili su se u 4 ujutro, sjeli u auto i otišli u Zagreb na snimanje emisije 8. kat. Da im je netko prije dvije godine rekao da će jutro jednog dana u studenom za koju godinu provesti na snimanju emisije na HTV-u, popodne postavljajući izložbu vlastitog namještaja u Arsenalu a večer na toj istoj izložbi i intervjuu za Zadarski list, ne bi baš bili sigurni da taj netko nema kakvu stručnu dijanozu.
– Kad smo radili prvi kauč nije nam ni na kraj pameti bilo sve ovo nakon samo dvije godine, ma kakva televizija… Nismo znali bismo li odustali ili nastavili raditi. Jednom smo išli u Zagreb po materijal, posudili kombi, užicali za gorivo i na kraju nismo imali za cestarinu, za marendu… Pa je bilo i guranja kombija, kombiniranja kartica, tojest kartice, jedne, kaže Filip i smije se. Zbog njih dva i njihovog namještaja u Arsenal je došlo pola zadarske alternativne scene, plus klijenti, znatiželjnici…
Prije dvije godine radili su u većim firmama i dobili otkaze. Onda su posudili 4.000 eura od roditelja i krenuli u vlastiti biznis. Postali su Nova Design, ime koje se sve češće spominje kao dio priče o uspjehu.
Bilo je sitacija da nisu imali 15 kuna za konce, kad je neusporedivo lakše bilo odustati nego pokušati ići dalje. Sada se slika uvelike promijenila.
Namještaj koji su izložili u Arsenalu napravili su “iz glave”, bez nacrta i plana.
– Radimo po želji kupaca. Oni nam kažu svoje želje, oblik i dimenzije i mi se bacamo na posao. Naš moto je “Iz snova u djelo” jer radimo točno ono što je kupac zamislio. Ljudima radimo dizajnerski namještaj koji vide u časopisima ili na televiziji, potpuno identičan. To nije krađa jer se radi po radioničkim nacrtima koji su dostupni svima. Radimo s najkvalitetnijim materijalima od dobavljača iz cijele Hrvatske, a po neke idemo “vani” ili ih naručujemo preko interneta, kaže Filip.
Raspored narudžbi im je toliko natrpan da vlastite dizajnerske komade namještaja rade u “slobodno vrijeme”, popodne i vikendom.
Poduzetnički inkubator na Novom Bokanjcu mjesto je gdje je izložbeni boutique njihovih radova, a par hala dalje je radiona u kojoj provode najviše vremena.
Od njih su tapecirani namještaj naručili brojni zadarski kafići kao što su Kult, Marachino, Porat…
Davor je u “biznisu” s tapeciranjem 11 godina, a i po struci je tapetar.
– Bio sam posljednja generacija smjera tapetar u srednjoj školi. Poslije srednje sam radio u par firmi, sve je to bilo ok, neke su propale, neke nisu, ali htio sam započeti nešto svoje, kaže.
– Iverica, spužva, mjerenje, krojenje, šivanje, sve radimo. U početku je bilo teško ljudima objasniti što točno radimo i uvjeriti ih da namještaj koji oni negdje vide mi stvarno možemo napraviti.
Od 20 kvadrata garaže do 120 kvadrata boutiquea
Momci rade i na uređenju interijera i eksterijera jahti i tu imaju dosta posla. Nude prirodnu i umjetnu kožu, različite štofove, mirkorfibru, preko stotinu uzoraka materijala i spužvi… Od Splita do Zagreba im, kažu, nema konkurencije. Cilj im je stvoriti jak brend, upečatljiv komad namještaja u suradnji s hrvatskim produkt dizajnerima koji će biti prepoznat u Hrvatskoj i šire.
Na pitanje jesu li oni primjer kako se može uspjeti bez članske iskaznice neke stranke u džepu ili majke ili oca koji su na nekoj poziciji, obojica spremno potvrdno klimaju glavama.
– Definitivno! Prije dvije godine počeli smo u 20 kvadrata kod Davora u garaži, sad smo u 120 kvadrata. Bili smo tapetari za sitne popravke, radili za plaću od par tisuća kuna skoro dvije godine. Minimalno smo uzimali sebi i pokrivali troškove, ulagali u nove strojeve, kupovali uzorke, da nekako idemo naprijed, kaže Filip.
– Ne pijemo više pivo… To jest pijemo, ali ne na zidiću. Mali je grad, glupo je da nas klijenti vide. Dva prijatelja i poslovna partnera imaju još nešto zajedničko – obojica su bubnjari. Filip svira u Crasso de Odio, a Davor u E.N.D.-u (da, bili su na JUMF-u ove godine). I tako su ovi momci, bubnjari iz sjene s jakim rukama, upravo njima postigli uspjeh i izašli iz sjene.
Smetaju im, kažu, neki komentari na portalima gdje su ih na račun izgleda prozvali narkomanima i propalitetima, ali to ne utječe na njihov rad ili volju.
– Bilo nam je čak drago čitati i vidjeti koliko čovjek može biti glup. Mi punk nikad nismo spominjali vezano uz posao dok to ljudima nije postalo zanimljivo, i protiv toga nemamo ništa, dapače.
Umjetnička karijera nauštrb posla im ne pati jer to je, kažu, zabava a ne posao. Svaki drugi dan imaju probe, putuju, sviraju… A ostatak vremena rade, rade i rade.

 “A JE TO” TRANSPORT KAUČA

– Nosili smo jednom čovjeku kauč na autu. Jedan od nas cijelo vrijeme je taj kauč morao pridržavati rukom kroz prozor, napola nagnut vanka, da ne padne na cestu. Došli smo tamo gdje smo se dogovorili i vidimo dolazi lik u novom Audiju sedmici… Poslije nam je rekao da je pomislio “nisu valjda ovo moji s tim kaučom?” a mi smo u isto vrijeme pomislili “nije valjda ovo naš klijent”… Na kraju je bilo sve ok, i lik i mi. Bitno je da se ljudi kuže, da mi dobro radimo svoj posao i da su nam klijenti zadovoljni.