Mark, Steven i Jackie

TRADICIONALNI HRVATSKI SPORT
U TV kalendaru, inače jednoj od najboljih emisija na TV-u, nikako da se oslobode ružnog običaja stavljanja Hrvatske u kontekst nečega u što ni po čemu ne spadamo. Ovaj put se radilo o američkom nogometu. Pa kakve veze mi imamo s tim sportom, s pravom ćete se upitati. Nikakve, odgovorit ću vam ja, ali TV urednici ne misle tako. Nakon nekoliko povijesnih podataka o toj, nama potpuno nepoznatoj inačici ragbija, čuli smo nevjerojatnu tvrdnju – da je ovaj sport “intelektualno odmah iza šaha” u što ja nikako ne mogu povjerovati, jer sam od svega vidio samo gomilu momaka koji se otimaju za jajastu loptu i koriste svaku priliku da se valjaju po zemlji zapetljani u klupko.
A kakve to ima veze s nama? Ima, jer su rekli kako smo i mi dio toga s obzirom da se i kod nas igra taj sport za koji je potrebno imati ogroman teren i pedesetak igrača. Da nas u to uvjere pustili su i snimku na kojoj se vidi ledina po kojoj trče neki kršni momci i to je to. Ah, da. Rekli su da imamo i tradiciju. Kod nas se to naime, igra od daleke 2005., što će reći punih punih šest godina. Tradicija uistinu vrijedna poštovanja.
STRAŠNI PROBLEMI HRVATSKIH NOGOMETNIH KLUBOVA… IZ AUSTRALIJE
U emisiji “Glas domovine” mogli smo vidjeti zanimljiv prilog o gospođi Sonji, koja se nakon 30 godina rada u Italiji vratila u rodni kraj i tu se sada bavi ruralnim turizmom. Užitak je bio gledati tu finu gospođu koja je lijepo uredila svoje imanje i sada uživa u društvu turista i svojih životinja, nekoliko pasa, dvadesetak ovaca i desetak magaradi. O njoj pišu i japanske novine i sve je lijepo i krasno. Onda smo gledali prilog o Gradišćanskim Hrvatima i o njihovom govoru, što je također bilo zanimljivo. I sve bi bilo super i krasno da nije sve upropašteno prilogom, tj. telefonskim razgovorom s nekim našim iseljenikom (u stvari nije ni iseljenik nego čovjek koji je rođen u Australiji), a koji je predsjednik sportskih društava Australije i Novog Zelanda.
Morali smo slušati o problemima koji imaju tamošnji klubovi koji moraju mijenjati imena, tako da se npr. “Croatia Sydney” sada mora zvati “Sydney united”, a za to krivi našu, hrvatsku vladu. Strašan je to problem za kojega mene savršeno boli briga, jer mi je puno ozbiljnije ono što se događa s našim hrvatskim sportskim klubovima ovdje u Hrvatskoj. Uostalom, malo mi je i čudno da se jedan tamošnji klub koji se natječe u australskoj službenoj ligi može zvati po imenu jedne druge države. Kako bi to bi izgledalo da u našoj prvoj nogometnoj ligi igra klub “Srbija Zagreb” ili “Bosna Rijeka”? Nelogično, morate priznati. Najbolje bi bilo da hrvatski klubovi u Hrvatskoj, oni isti koji se raspadaju od neimaštine i grcaju u dugovima, šalju pomoć iseljeničkim klubovima na drugoj strani zemaljske kugle. Nemam ništa protiv. Čim mirovine nas u Hrvatskoj budu jednake kao mirovine Hrvata u Australiji.
UGODNA FILMSKA VEČER PONEDJELJKOM
S obzirom da svaki vikend putujem po svijetu gledati utakmice Hrvatskih nogometnih klubova, ne stignem pratiti TV-program naših televizija. Zato to radim ponedjeljkom. A tu je i dalje uvijek ista priča. I dok je HRT s dokumentarcem Roberta Zubera o izgubljenoj djevojčici u bosanskom ratnom paklu, ali i onom o velikom Joeu Strummeru iz grupe Clash, na relevantnoj kulturnoj razini, dotle ove dvije privatne televizije ostaju u svijetu nasilja i borilačkih filmova. Znam, sada će svi reći kako ću opet spominjati Stevena Seagala čije drugorazredne filmove gledamo barem jednom tjedno, ali će se gadno prevariti. Ovaj se put radi o druga dva cijenjena glumca čiji su filmovi sinonim za dobru zabavu.
Michael Dudikoff, poznati karakterni glumac u čuvenom filmu “Američki nindža” odlazi u američku vojnu bazu na Filipinima gdje ga napada skupina nindža koju predvodi opasni trgovac oružjem Ortega (ima li koje drugo ime za kriminalca iz Latinske Amerike i što taj uostalom radi na Filipinima?) koji otima kći američkog pukovnika, a koju naš junak oslobađa i vraća u bazu njenom tati… Itd., itd… To je na RTL-u. A na Novoj je puno ozbiljnije. Tu J.C. Van Damme u filmu “Najveći rizik” bježi pred korumpiranim agentima FBI-a, koji ga ubiju u ranoj fazi (što je nemoguće jer je Van Damme zvijezda), pa to otkriva njegov brat blizanac koji nije ni znao da je imao brata jer je usvojen, pa on kreće u osvetu… Koliko me sjećanje služi to je barem treći film u kojem Van Damme ima brata blizanca, ali je zato stoti u kojem se osvećuju poginula braća i sestre, šake lete na sve strane, a traumatologija radi punom parom, kirurzi jedva stižu sve zakrpati, dok gipseri padaju s nogu od umora i mole Van Dammea da napusti njihov grad.
Eto, to oni nama serviraju. Seagala, Dudikoffa i Van Dammea. A sada će netko tko redovito prati TV-program, s pravom pitati kako smo mogli preskočiti Jackie Chana. He, he… I on je tu, ne brinite, ali tek tamo iza ponoći, u filmu “Tko sam ja?”, u kojem skupina komandosa otme, ne kći američkog pukovnika, nego čak tri američka znanstvenika, ali ih Jackie u tome omete i sve završi dobro i svi su sretni, a osobito polupismeni ljudi niže inteligencije kojima su ovakve gluposti uostalom i namijenjene.
[email protected]