Nije lako vladati

Krvavi teroristički napad u Bruxellesu bacio je u sjenu  unutarnjopolitička zbivanja, a izglasavanjem proračuna saborski su  zastupnici otišli na uskrsne blagdane pa se stvorio lažan dojam kako su  se političke strasti primirile. No, međutim, i dalje traje zapravo  paradoksalno političko nadmetanje između Domoljubne koalicije i Mosta,  kao da nisu zajedno na vlasti, a sve to povremeno “začini” premijer  Orešković koji je osjetio ili se dosjetio da se i on može baviti visokom  politikom.
Kada se na sve to doda i nezadovoljstvo predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović, čije se nepovjerenje šefu SOA-e Lozančiću usudilo toliko dugo  ignorirati, te (s)trpljenje Tomislava Karamarka, šefa Domoljubne koalicije  koja iako s najviše osvojenih mandata o mnogo čemu treba pitati Most,  bremenita politička slika vlasti je potpuna. 
Tako se događa upravo nevjerojatan politički proces u kojem vlast kao  da potkopava samu sebe, a ne čini joj to, primjerice, najjača oporbena  stranka jer je i SDP u žestokoj unutarstranačkoj borbi navalio  potkopavati sebe! Zbunjeni građani od tih čudesa u svojoj zemlji sve  manje vjeruju u ono čudo reformi koje im je trebalo promijeniti život na  bolje.
Kada će “prekipjeti” Tomislavu Karamarku to što ga se gura u stranu,  to što premijer ponekad “zaboravlja” svog prvog potpredsjednika, to što  Orepić ne skače na svaki njegov mig, nego ga izaziva, pa i Gotovinom,  možda će se vidjeti uskoro. Naime, iz unutarstranačkih izbora u HDZ-u u  kojima se Karamarku nije usudio nitko protukandidirati,  on će izaći još  moćniji.
Imajući u vidu ovaj tek dio složenih i kompliciranih političkih odnosa,  te unatoč tome ipak želju da se ne ide na nove izbore, shvatljiva je radost  vladajućih zbog izglasavanja proračuna, mada 80 ruku “za” i nije velika  (pre)moć. To što u proračunu mnogi politički analitičari, pa i neki  zastupnici koji su za njega glasali nisu vidjeli reforme, nije previše  zabrinulo premijera Oreškovića.
Znanstvenici su digli glas i dobili nešto novca, političke stranke nešto  izgubile, no ne mogu više jer i ta “poduzeća” u ime demokracije moraju  poslovati. I prijevoz srednjoškolcima je ostao po starom do iduće školske  godine, uzelo se bivšem predsjedniku Mesiću i proslijedilo civilnim  invalidima Domovinskog rata 500 tisuća kuna, no protiv rezanja sredstava  za doplatak za pomoć i njegu u kući, glas je dignuo jedino Bandić i to  riječima kako misli da se to netko zabunio jer to u socijalnoj državi tako  ne može i ne smije biti. Kada je teška gospodarska situacija i kada  premijer govori o stezanju remena, onda bi se to trebalo odnositi na one  koji imaju više, a ne rezati socijalu. Nitko nije protiv uvođenja reda u  korištenje socijalnih naknada, no trebaju se zapitati ne samo vladajući,  nego općenito političari, zašto građani, posebno invalidne osobe koje  trebaju tuđu pomoć, strahuju kako će oni platiti dio ceha proračunske  štednje. Ne djeluju previše umirujuće ni riječi ministrice Bernardice  Juretić kako neće biti zakinuti oni kojima je pomoć  potrebna jer se stalno  spominje nedostatak sredstava.  Morat će se strpjeti sindikati javnih i  državnih službi za koje u proračunu sad nema 1,8 milijardi kuna za rast  osnovice plaće za 6 posto. Morat će mnogi vjerovati kako će samo kapati  lova iz EU fondova…
Sve uz pretpostavku da će vladajući ući u fazu balansa do rebalasa.