“Mokrišta” zauvjek

Sa televizije nas svakodnevno bombardiraju glupostima, to je valjda svima jasno. Mogu vam reći da mi je bilo super kada sam tri mjeseca bila bez onog digitalnog prijemnika… Ali onda je došlo Svjetsko i život sa smislom više nije imao smisla. Uglavnom, briga me za ove komercijalne televizije dok mi uho paraju voditelji sa nacionalne. Jura Ozmec, čovjek koji je valjda sto godina na televiziji, bio je čak i urednik sportskog programa, stalno ponavlja kako će se nešto održati “u nedelju”. Kolegica mu Mirna Zidarić isto voli “nedelju”. Trend naglašavanja prvog slova u infinitivu glagola se nastavlja i čini se da mu nema kraja, ko Rusi voditelji govore, a ja ne znam zašto… Majkemi.
Sad ta Dijana Čuljak Šelebaj u Dnevniku u sedam ipo mrtva-‘ladna pita Omiškog gradonačelnika ima li kakve koristi od gostiju iz BiH koji “ništa ne troše, a zauzimaju mjesto na plaži”. Šok i nevjerica?
Ne, niti blizu.
Što mi, dragi moji, znamo o dotičnoj voditeljici? Znamo je otprije puno godina, jelda? Da da, dragi moji, znamo je iz doba kada još nije bila Šelebaj, kada je imala puno tamniju kosu i veći nos. Tada se već pokazala ponajboljom sljedbenicom velike i neuništive Hlo. Voljela je jako u goste dovoditi “kroničare vremena” i za lošu probavu dušu dale likove poput Maje Freundlich, natalitet-mahera din don Antu Bakovića, mudrog Milana Ivkošića…
Ono što je Dijanu ipak ponajviše obilježilo u mojim očima dogodilo se u kasnu jesen 1996. godine. Na Trgu bana Jelačića skupila se najveća i po meni najljepša gomila ljudi koju je Hrvatska imala prilike vidjeti. Došli su kao potpora Radiju 101, ali i puno više od toga, kao potpora borbi protiv ludila, kao potpora jedni drugima u medijskom mraku, represiji, recesiji… Da, nešto kao danas.
Čuljak je tada vodila Motrišta, jednu onako propagandnu emisiju ureda predsjednika i stranke na vlasti. Nikako joj nije bilo jasno zašto je narod na ulici, a sve je kulminiralo kada je gošću, Zrinku Vrabec Mojzeš, upitala zna li u kojoj se emisiji nalazi. Riječ “mokrišta” postala je tada sinonim za sva “divna iznenađenja” koja nam javna televizija priređuje.
Četrnaest godina kasnije ljudi du opet bili na ulici, i to Varšavskoj, a Dijana je prosvjedu i uhićenjima razgovarala s “obje strane”, s tim da je jedna imala tako lijepa pitanje, a druga baš i ne. Nakon nekoliko dana kolegica mi je objavila fotografiju Čuljakice kako s Tomom Horvatinčićem ispija kavu.
I zato me, eto, ne čudi njeno pitanje o Bosancima koji, pobogu, nikom ne trebaju. Sunčaju se na plaži a para od njih niotkud. I zato ja, kad jurim prema vratima i naivno ih otvorim, pa na pragu spazim dva inkasatora nacionalne dalekovidnice, samo tiho izgovorim “mokrišta” i zatvorim vrata u zbunjena lica. Uostalom, i moji su negdje do navale Turaka u Bosni živjeli, pa valjda je jasno da pare ne damo.