Materijalno osiromašena Hrvatska bogata nematerijalnom baštinom

“Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena”. Ta rječita mudra kineska izreka zorno svjedoči i upozorava na važnost očuvanja i njegovanja baštine koju novim naraštajima brižno prenose njihovi preci.
Ministarstvo kulture RH prije nekoliko dana pobrinulo se da se picigin, igra iz plićaka sa splitskih Bačvica, nikada ne zaboravi. Proglasilo je picigin nematerijalnom kulturnom baštinom, pa će se tako ta morska igra kao dobro hrvatske kulture štititi od opasnosti nestajanja i uništenja kroz senzibiliziranje javnosti i promicanje ove društvene igre putem turnira, elektroničkih medija, videozapisa i slično.
Običaji i kulinarska tradicija
Između 131 zaštićenog nematerijalnog dobra upisanog u Registar kulturnih dobara RH sa zadarskog područja su govor zadarskih Arbanasa, glazbena praksa Tovareća mužika iz Sali na Dugom otoku, glazbeni izričaj ojkanje ili orzanje, glagoljaško pjevanje, paška čipka, paški teg, pivanje na kanat na otoku Pagu, tradicionalna proizvodnja paškog sira, tradicijsko lončarstvo otoka Iža te klapsko pjevanje na razini RH.
Pojam nematerijalna kulturna baština, koja se prenosi iz generacije u generaciju, obuhvaća razne oblike i pojave duhovnoga stvaralaštva, a osobito jezik, dijalekte, govore i toponimiku, usmenu književnost svih vrsta, folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda i običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote, umijeća i obrte. Izvor je to i korijen identiteta pojedinca i naroda.
Kao nematerijalnu kulturnu baštinu u Hrvatskoj sa zadarskog područja zašto ne između ostalog nominirati i za sva vremena sačuvati od zaborava posmrtne običaje u Turnju, kualjski govor iz Kali na otoku Ugljanu, pokladni ophod Babe luže iz Sukošana, tradicionalnu proizvodnju benkovačkog prisnaca, tradicionalne trke tovarov Sali i Sukošan, tradicionalne trke magaraca Posedarje, ražanačko kolo, božićne igre na mendule i orije, običaje Velikog tjedna, hodočašće brodovima na blagdan Gospe od Zečeva u Ninu, običaje svetkovine sv. Luce u Privlaci, saljske užance, svadbene običajie Stankovca, osminu Božića u Bibinjama…
Naravno i uskrsno gađanje jaja kovanicama i “tuckanje” jajima, priprema tradicijskog ninskog šokola, priprema manestre priko prsta u Turnju, priprema tradicijskog čufrita iz Sukošana – kuhane janjeće tripice s nogicama, priprema crne manestre na sipi u Bibinjama, priprema sukošanskog maneštruna od zelja, priprema dragarskog (iz Draga) maneštruna od sipe, priprema banjskog (iz Banja na otoku Pašmanu) brudeta od sipe, priprema kualjskog brudeta, priprema njoka u umaku od posedarskog pršuta i rige, priprema lešo i ispod peke “pulastra” i tuke Ravnih kotara i Bukovice…
“Imaginarni muzej”
U središtu je tradicijske kulture, dakako, stvarni život, pa je ona i živo svjedočanstvo vrednota baštinjenih u prošlome vremenu, ali i nadahnuće za budućnost. I to je jedan od bitnih razloga zbog kojih tradiciju treba čuvati.
Pojedinci, kulturno-umjetnička društva, institucije zadužene za kulturu u općinama i gradovima Zadarske županije trebali bi stalno istraživati povijest i običaje vlastitoga zavičaja, razgovarati sa starijima i oživjeti sjećanja, uključivati se u projekte koji za cilj imaju očuvanje tradicijske kulture, a sudjelovanjem na smotrama širom Hrvatske i svijeta susretati se i upoznavati različitosti narodne umjetnosti koja odražava životnost i kreativnost čovjeka, što je posebno važno za mlade.
Potrebno je ujedno i na stručnoj razini pomoći brižnim usmjeravanjem, da se, primjerice, ne bi nekritički preuzimalo i imitiralo druge nego, koliko je moguće, očuvalo ono izvorno.
Naime, hrvatski “potok” je nepresušan izvor, hrvatsko stablo čvrstih korijena, pa je i prostorno mala te materijalno osiromašena Hrvatska u svjetskim razmjerima rejtingom svoje tradicijske kulturne baštine prepoznata kao velika i bogata. Neprocjenjiv dio kulture naroda koja je stoljećima čuvana i njegovana na istome mjestu na kojemu je i nastala – među pukom.
Nematerijalna kulturna baština, i životno i identifikacijski, vezana je uz svaku sredinu kao “imaginarni muzej”, jer se spoemnici ne čuvaju u muzejima negu u svijesti i duhu ljudi.