Purger na Sestrunju prodaje spizu i – otočne priče

Kada je prije deset godina zbog ljubavi iz Zagreba doselio u Zadar, ni slutio nije da će “obećanu zemlju” pronaći na gotovo napuštenom otoku. Za iskusnog špeditera, carinskog deklaranta Frederika Freda Busiju, u Zadru posla nije bilo, unatoč obećanjima kolega iz struke da će “sve ići glatko”.
– Posla jednostavno nije bilo i tada je počela moja agonija. Imao sam 31 godinu radnog staža, a u deset godina života u Zadru, radio sam možda samo godinu i pol regularno, s prijavom, sve ostalo na crno, prisjeća se gospodin Fred, novopečeni bodul, trgovac u malom mjesnom dućanu na otoku Sestrunju.
Sa svojom životnom partnericom Neirom Božanić, rođenom Zadrankom, potkraj srpnja doselio je na Sestrunj i započeo posve nov život. Iako je otok oduvijek imao trgovinu i poštu, a u zlatna vremena i “popa i likara i učitelja”, mjesecima se po kruh jednom tjedno odlazilo u Zadar ili u “obližnje” Muline na Ugljanu ili se čekao petak da vikendaši s ispunjenim narudžbama stignu na otok. Natječaj za radno mjesto trgovca na Sestrunju bio je kontinuirano otvoren jer nitko od tisuća nezaposlenih u Hrvatskoj nije želio doći živjeti i raditi na mali otok. Zbog stalnog posla i osiguranog dvosobnog stana!
Ta je prilika, očito, čekala 61-godišnjeg Zagrepčanina Freda jer on ni na trenutak nije dvojio hoće li je prihvatiti ili ne.
– Jedna ženina prijateljica rekla nam je kako na Sestrunju traže radnika za rad u trgovini i pitala nas bismo li se odselili. Na prvu sam pristao jer je posao stalan i dalje od toga nisam želio razmišljati, a kako je supruga u mirovini i bez obaveza, tako mi je odluku bilo još lakše donijeti. Javio sam se na natječaj i kad su mi rekli da sam primljen, završio sam brzinsku obuku za trgovca jer se prije nikad nisam bavio trgovinom. Na otok smo stigli potkraj srpnja i odmah sam počeo raditi, priča gospodin Fred, koji se u proteklih pet mjeseci potpuno udomaćio u bodulima i više ni ne pomišlja na povratak na kopno.
Prva dva mjeseca živjeli su u unajmljenom apartmanu, a sredinom listopada preselili u dvosobni stan u staroj školskoj zgradi koji je uredila Općina Preko. Nikad prije nije bio na Sestrunju iako je s prijateljima iz Zagreba često rekreativno ribario u okolici Sestrunja, Rivnja, Ugljana… Gospođa Neira, pak, kaže kako su joj se ispunili mladenački snovi u kojima je maštala o životu na svjetioniku.
– Na Sestrunju nema svjetionika, ali cijeli otok za mene je poput jednog velikog svjetionika. Uživam u miru, bavim se crtanjem i slikanjem, izrađujem razne ukrase od grančica crnike ili masline, svijećnjake, suvenire, šećem… Grad mi ne nedostaje, ali radujem se posjetima prijatelja i rođaka, dodaje.
Za našega posjeta na otoku je bilo 11 stanovnika! Taj broj varira, od vikenda do vikenda, od blagdana do blagdana. Nekad ih je, tvrdi Fred, 19, nekad 25, 30. Sve ovisi o vremenu, obvezama na otoku i kopnu, zdravstvenom stanju…
– Prije 30-ak godina rekao sam da ću kad-tad živjeti na moru, i to u Zadru ili okolici jer sam ljeta, godišnje odmore uvijek provodio na tome području. Volio sam obilaziti otoke i uvijek me smetalo koliko su zapostavljeni i zaboravljeni. A to mi i danas smeta i zato se divim vlasniku tvrtke koja na Sestrunju ima trgovinu jer ovaj dućan nije rentabilan, ali od životne je važnosti za ovo malo ljudi.
U novoj sredini ništa ga nije ni iznenadilo ni razočaralo. Znao je što je otok i da će njegova trgovina biti središte svih zbivanja. Obiteljsko okupljalište, mjesto razgovora, smijeha, tuge, plača, ljutnje, svađa, veselja…
– Trgovina je sve, cijeli društveni život otoka odvija se u ovih nekoliko kvadrata. I u susjednoj prostoriji za umirovljenike s TV-om, aparatom za pikado, stolovima za kartanje i šah. Tom i takvom životu prilagođeno je i radno vrijeme trgovine od 9 do 13 i navečer od 18 do 21 sat, a ja sam se potpuno prilagodio njima i nije mi teško odnijeti namirnice nekome na kućni prag ako znam da je bolestan ili invalid. Zapravo se divim tim starim ljudima koji su ustrajali i opstali na otoku bez trgovine, liječnika i svih onih pogodnosti koje uživaju ljudi na kopnu, govori Fred dok istodobno prima telefonske narudžbe za kruh koji na otok dolazi dvaput – srijedom i subotom!!!
U toj novootkrivenoj idili ipak postoje stvari koje ga smetaju – televizijski programi ne mogu se normalno gledati jer ih ometaju talijanski kanali, a bežična internetska veza postoji samo na papiru. Zato će za sljedećeg posjeta gradu jedna od prvih stvari biti potpisivanje novog ugovora s operaterom i prelazak na staru dobru “žicu”.