Hrvati su pasivan, apatičan, komotan narod

Hrvati su kao narod pasivni, apatični, komotni i ni za što se neće sami boriti, već uvijek očekuju da netko drugi za njih riješi te probleme. Ja mislim da bi ih mi sami trebali rješavati zajedno
U okviru manifestacije “Zadar čita” u Zadru je gostovala Mirjana Krizmanić, ugledna hrvatska psihologinja i autorica najprodavanijeg hrvatskog priručnika za samopomoć “Tkanje života” koji je prodan u nevjerojatnih 60 tisuća primjeraka. U Zadru je predstavljala i svoju novu knjigu “Život s različitima” u kojoj se bavi predrasudama prema različitima. U pisanju te knjige koristilo joj je i vlastito iskustvo, s obzirom da je s 14 godina preboljela dječju paralizu, što je kao posljedicu ostavilo doživotno šepanje. Kako kaže, razmišlja i o trećoj knjizi koja bi se bavila interpersonalnim odnosima.
Krizmanić je 30 godina vodila Katedru za kliničku psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, jedan je od osnivača nevladine humanitarne udruge “Dobrobit” koja se bavila pružanjem psihosocijalne pomoći za vrijeme Domovinskog rata. Od 2001., otkad je u mirovini i dalje je društveno angažirana putem nastupa u medijima, a zbog svog iznimnog doprinosa lani je proglašena i Zagrepčankom godine. S S Mirjanom Krizmanić smo razgovarali na Dječjem odjelu zadarske Gradske knjižnice.
Mnogi od naših sugrađana nisu imali priliku, osim u školi, od djetinjstva čitati knjige ili ih nitko na to nije ni navodio. Kako ćete ljude koji nemaju naviku čitanja nagovoriti da čitaju vaše knjige?
– Prvo, mislim da su sva djeca imala priliku naučiti čitati i primit se knjige, neka više, neka manje. Mislim da roditelji griješe što djeci od malih nogu ne približe knjigu više od televizije.
Oni koji jesu čitači, ti će možda moju knjigu uzeti u ruke zato što bi iz nje možda mogli nešto naučiti kako će se ponašati prema različitima. A različiti su na sve strane. To nisu samo invalidi, to su i oni koji su izuzetno sposobni, izuzetno lijepi, izuzetno pametni… Svi različiti imaju problema pa možda ljudi uzmu knjigu da nešto o tome nauče.
Borba protiv predrasuda započinje u vrtiću
Vjerojatno je lakše naučiti osobe s invaliditetom da se nose s predrasudma nego naučiti ostale da ih nemaju. Koliko uopće ta borba protiv predrasuda ima uspjeha?
– Zapravo je to jedna nepravedna pretpostavka jer to znači – vi invalidi se naviknite na predrasude, umjesto da se traži od drugih da oni svoje predrasude u najmanju ruku ne pokazuju. Mislim da ljude ne možemo sasvim odviknuti od svih predrasuda i nitko ni ne očekuje da ćemo u tome ikad uspjeti, ali možemo tražiti da ljudi ne budu nepravedni, da ne diskriminiraju ljude na temelju jednog njihovog obilježja, da postupaju s njima ravnopravno. Ako im se ne sviđa što je netko invalid, oni se s njim ne trebaju družiti, ne trebaju ga voljeti ni s njim suosjećati, ali neka mu daju sva prava i neka ga ne diskriminiraju, ne podcjenjuju, ne vrijeđaju. To imamo pravo tražiti i to se može postići. A na predrasudama treba raditi i to općenito u društvu, na roditeljima, učiti djecu od vrtića. Kad malu djecu stavite u društvo s djetetom koji je invalid, njima to ništa ne znači, nemaju predrasude i normalno se s njim druže. Ali roditelji to onemogućavaju i ucjepljuju predrasude. Kad bi se na tome više radilo, više bi se moglo i postići.
U vašem djetinjstvu ste se susretali s raznim predrasudama. Kakvo ste dijete bili prije bolesti, a kakvo poslije?
– Prije bolesti sam bila živo, zdravo, zločesto dijete s odličnim ocjenama i nikakvim vladanjem i nisam niti primjećivala da predrasude postoje. Posrećilo mi se da nisam bila ni odgajana da imam predrasude. Tako da, kad sam se razbolila sa 14 godina, vrlo naivno sam mislila da nitko ni prema meni neće imati predrasude. Mislila sam, pa zašto bi i imao? Meni sad ne rade neki mišići, pa što onda?! To sam još uvijek ja. Dok nisam shvatila da to više nisam ja, da sam ja sad prekrivena svojim invaliditetom, da više moj identitet ljudi ne vide. I onda sam jednostavno te ljude što sam poznavala od prije prekrižila i zaključila da ću se družiti samo s onima koji me upoznaju takvu kakva sam sada. Tako sam našla puno ljudi koji nemaju predrasude i puno koji ih imaju. Ali mogla sam birati s kim ću se družiti, a i oni su mogu birati.
Izjavili ste da ste se cijeli život grozili knjiga popularne psihologije, tzv. knjiga za samopomoć. Kako to da ste ipak odlučili napisati “Tkanje života”?
– Na to me nagovorila moja bivša studentica i sadašnja urednica. Rekla mi je da je najlakše samo kritizirati te da napišem ja nešto bolje. Donijela mi je sedam američkih prijevoda i tek kad sam vidjela kako to izgleda na hrpi, postalo mi je jasno koliko sam u pravu kad ih kritiziram. Te knjige su pune univerzalnih recepata. Na primjer, tri koraka do sreće, pet koraka do dobrog muža i tako dalje. Ne mogu postojati univerzalni recepti jer smo mi svi suviše različiti jedni od drugih – imamo različito porijeklo, različite sposobnosti, različita iskustva i tako dalje. Ono što bi nekom bila tri koraka do sreće, meni bi možda trebalo deset ili možda dva, ili za mene to uopće nije sreća. Pojam sreće je različit od čovjeka do čovjeka. Prema tome, nema univerzalnih recepata.
Radili ste u psihološkom savjetovanju za vrijeme Domovinskog rata. Kakva iskustva imate iz tog razdoblja?
– Pet godina sam radila s ratnim stradalnicima u humanitarnoj organizaciji, a poslije u savjetovalištu na Filozofskom koji sam vodila dvije godine. Iskustva iz tog razdoblja su bolna i poučna. S ratnim stradalnicima je bilo strašno bolno raditi zato što se tim ljudima doslovno srušio svijet na glavu i prestali su vjerovati u pravedan svijet. Inače se svi osjećamo više – manje sigurno u svom svijetu, a oni su imali osjećaj da nema toga što im se još ne može dogoditi. Tada je bilo vrlo teških iskustava i teško ih je bilo čak i slušati. Ali ono što usrećuje u tom radu je to što odmah imate povratnu informaciju da ste nekom pomogli da ponovno stane na noge ili da ponovno pokuša osmislit svoj život.
U borbu za svoja prava
Kakvo je psihičko stanje Hrvata danas?
– To vam ja ne mogu odgovorit, ja ne znam kakvo je psihičko stanje Hrvata. Ono što mogu reći je ono što vidim, a to je da su pasivni, apatični, komotni i da se ni za što neće sami boriti, već uvijek očekuju da netko drugi za njih riješi te probleme. Ja mislim da bi ih mi sami trebali rješavati zajedno.
To govorim iz iskustva. U Zagrebu puno demonstriram protiv devastacije grada. Na te demonstracije nikad ne dođe više od dvije, tri tisuće ljudi, a ostalih milijun doma jadikuje kako se uništava grad.
Hoće li Hrvati krenuti u nešto ozbiljnije tek kad dođemo u onaj ponor nad kojim sada stojimo?
– Teško je to reći. Govorimo “Hrvati” kao da je to jedna homogena grupa. Mi imamo veliku društvenu raslojenost. Imamo jedan silno bogati sloj koji se obogatio za vrijeme rata i koji ni u kakav ponor neće ni upasti i imamo većinu koja vrlo teško živi. Kad dođu u ponor, onda tek neće moći ništa i bit će totalno pasivni jer će se boriti za koricu kruha. Jednostavno nismo narod koji je dovoljno aktivan da se sam bori za svoja prava.

O premijerki i predsjedniku

Možete li malo prokomentirati sukobe na relaciji premijerka-predsjednik? Stalno se otvaraju nekakve teme poput one nesretne stražnjice ili što je rekao predsjednik Josipović u BIH…
– Mislim da je velik dio tih tema bacanje pijeska u oči narodu tako da se ne bavimo i ne koncentriramo na nesposobnost Vlade da postigne neke mjere, da se ne bavimo nečim bitnim nego da se bavimo s tim hoće li ta lijepa mala stražnjica biti ili neće bit na reklami. To je loše jer bi se svi trebali koncentrirati na to da se zemlja opet osposobi. Ali to ne ovisi o nama, to su njihove igre.
Ocjena premijerke Kosor?
– Ta ocjena je kod mene vrlo varijabilna. Neko vrijeme je rasla zato što sam mislila da je upala u jednu groznu situaciju i bila okružena neprijateljima. Imenovao ju je premijer Sanader, a svi njeni ministri su mislili da bi oni trebali biti premijeri. To je bilo vrlo teško, a ona se nosila s tim jako dobro. Sad su odjednom počeli ići prema ponašanju koje je pokazivala kad se takmičila za predsjednicu. Postala je pomalo svadljiva, postala je opet Suzana i stvara nepotrebni sukob s predsjednikom Josipovićem koji je dobro odgojen, pametni gospodin i koji je sklon suradnji.