Tri sata od Zadra

Draž Dublina je u uličicama zavodljivih dijelova grada, poglavito Temple bara, u kojima su mali restorani i dućani, a na svakom kantunu je – pub. Upravo tamo je, dobro ste pretpostavili, najveće veselje i najbolja zabava
Proteklih desetak dana vrijedilo je biti u Irskoj, posebno u prijestolnici Dublinu. Nakon punih stotinu godina otkad je netko iz kraljevske obitelji posjetio Irsku, kraljica Elizabeta II. je prvi put došla u posjet zemlji s kojom njena dijeli burnu povijest. Odigrano je u Dublinu finale nekadašnjeg kupa UEFA, današnje Europske lige, a prije nekoliko dana u Irskoj je bio i američki predsjednik Barack Obama.
Najupečatljiviji je ipak bio posjet kraljice. Plakati su danima prije upozoravali na taj događaj, i većina njih prema njemu nije bila nimalo naklonjena. „Brit queen out!” Pisalo je na dublinskim mostovima i nadvožnjacima na prilazima gradu. Policija je danima zatvarala šahtove, a turisti su se gradom kretali odvojenim koridorima.
Iako su mišljenja Iraca o posjetu kraljice Elizabete podijeljena, većina ipak smatra kako je njezin dolazak u Dublin katastrofalno loše tempiran. Irci su se naime, na dan dolaska kraljice, sjećali “crnog petka”, 17. svibnja 1974. godine. Protestanti iz Sjeverne Irske tada su sa 4 autobombe ubili su 34 ljudi, među kojima i jedno nerođeno dijete.
– Nije dobro vrijeme za posjet, ali budući nam je zemlja na rubu ponora a Britanci nam nude pomoć, neka dođe, ali neka brzo i ode. “Celtic Tiger” je zaspao, i ne znam kad će se probuditi, objasnio nam je dublinski taksist ukratko stanje u zemlji na rubu ekonomske propasti.
Dublin ima malo više od pola milijuna ljudi i cijeloga ga se kvalitetno može razgledati u nekoliko dana. Ipak, njegova draž je u uličicama zavodljivih dijelova grada, poglavito Temple bara, u kojima su mali restorani i dućani, a na svakom kantunu je – pub. Upravo tamo je, dobro ste pretpostavili, najveće veselje i najbolja zabava. Većina pubova poslužuje hranu, no ona “tekuća” je daleko više tražena. Živa muzika zaštitni je znak grada. Svaki pub koji imalo drži do sebe ima živu muziku barem jednom dnevno (obično navečer), dok je kultni pubovi imaju po cijeli dan. Na pozornici ili pozornicama (ovisi o tome koliko pub ima katova) izmjenjiju se solo rockeri na gitarama, dua s tradicionalnom irskom glazbom, manji bendovi širokih repertoara…
Nikad dosta soli
Gušt je tako u bilo koje doba dana svratiti u jedan od pubova koji vam je usput, sjesti uz prozor ili na šank i kontemplirati o smislu života/nogometu/politici uz pintu piva, posebno u društvu Iraca koji su uvijek spremni za ćakulu i iskreno zainteresirani za razloge vašeg dolaska u Dublin.
Većini, naime, nije jasno zašto smo “iz tako lijepe zemlje na Mediteranu došli kod njih na ovakvo vrijeme”. I uistinu, vremenom se nikako ne mogu pohvaliti, osim valjda ljudima iz Sibira ili teškim depresivcima kojima je oblačno s kišom jednako super.
“Drizzle” je riječ kojom se označava kiša koja pada, ali ne toliko da morate izvaditi kišobran. Na nju možete računati uvijek, u svim dobima dana i godine. Pljuskovi dolaze i odlaze u roku od 5 minuta, intenzivni su i nije rijetkost da kiša pada iz nekoliko smjerova, tako da vam kišobran, bez kojeg ipak ne možete, na kraju štiti samo glavu. Unatoč svemu tome, kao i u većini gradova srednje i zapadne Europe u ovo doba godine, ljudi na ulici slabo su odjeveni i hodaju okolo u ljetnoj obući, japankama i sandalama.
– Ma nisu oni ludi, vjerujte mi. Ljudi se ovdje oblače po dobu godine a ne po vremenskoj prognozi. Da ste vi ovdje 5 mjeseci konstantno istog vremena i vi bi se u petom mjesecu šetali u japankama bez obzira na kišu, kaže nam “naš čovjek” koji u Dublinu živi punih 10 godina.
Prije puta u isrku upozoravali su nas na to da je hrana loša. Budući volim probati hranu podneblja u kojem boravim prijetnje nisam shvaćala ozbiljno, pogotovo znajući da im je u prehranu u velikom omjeru uključen krumpir s kojim se, ruku na srce, teško može pogriješiti.
E sad, hranu ne bih opisala lošom, ali prilično je nemaštovita, nezačinjena i ponekad bezukusna. Pa dobro, možda je ipak loša… Juha od povrća koju svi poslužuju obično je najbolji dio menija i servira se uz ukusne kruhove od različitih žitarica, oraha, lješnjaka… Meso je nama koji dolazimo s Mediterana gotovo potpuno bezukusno, ponekad i nejestivo. Razlog tome je navodno ispaša odnosno trava koja godišnje “trpi” velike količine kiše koja je ispere i kasnije je meso gotovo nemoguće dovoljno začiniti, posebno posoliti.
Alkohol i cigarete
Dublin je šarmantan, “došljake” brzo osvoji laganim ritmom života i opuštenim pristupom. Na ulici vas nitko dvaput neće pitati hoćete li jesti u restoranu kojeg reklamiraju, neće vam na silu prodavati turističke aranžmane ili suvenire, niti će vas iz bilo kojeg sličnog razloga gnjaviti.
Noćni je život ono što u Dublin dovodi najviše turista. Pušenje je zabranjeno u apsolutno svim klubovima, pubovima i restoranima. Neki imaju odvojene dijelove za pušenje, obično pod vedrim nebom. Većina ih ipak to nema i ljudi zato obično puše na ulici. “Problem” je u tome što se alkohol ne smije iznositi iz kafića. Piti se smije isključivoi jedino u zatvorenom prostoru, a pušiti vani. Ugostiteljima i gostima zato je najteže ljeti kad su svi nagurani u pubovima, a vrijeme je jako sparno. Dublin je grad u kojem su štekati ili terase bilo koje vrste apsolutna rijetkost tako da se zakon provodi bez rupa.
Ipak, alkohol je prisutan na svakom koraku. Prije puta naišla sam na rečenicu koja kaže: “Doseljenici u Dublin piju od 5 (popodne) do ponoći, a Irci piju od 5 do nesvijesti. Istinita je od početka do kraja.
I još nešto vrlo važno, vezano uz izlaske. Pubovi nedjeljom rade do jedan, do četvrtka do 2, a vikendom do 3 i zatvaraju u 3.30. Klubova navodno nema jer “je sve zatvoreno i nemate više gdje ići”. Ali, naravno, klubova ima. Ako vas nitko ne zna uputiti, pitajte taksiste koji će vas do njih za razumnu cijenu i odvesti.
“Brend” po kojem je irski glavni grad prepoznatljiv u svijetu svakako je crno pivo Guinness. Riječi koje u Americi simboliziraju naftu u Irskoj se odnose na pivo; “Crno zlato” je sveprisutno i svekonzumirajuće. Može ga se piti cijeli dan bez da se od njega strašno opijete, hranjivo je, pitko i ukusno. Spomenik Guinnesu je njegov storehouse, svojevrsni muzej koji posjetitelje od dna do vrha zdanja u obliku pinte Guinnessa vodi kroz povijest piva, od prve ideje glavnog začetnika Arthura Giunnessa do moderne tvornice njegovih nasljednika.
“U ime oca”
Grad nema prepoznatljivi zaštitni znak poput drugih metropola. Tu su eventualno statue poznatih pisaca, ili inspiracije za pjesmu Molly Malone, ili pak Ha’Penny Bridge, most koji je ime dobio po cijeni koja se nekad plaćala za njegov prelazak (pola penija).
Irci su posebno ponosni na svoju povijest, i o njoj pričaju otvoreno i bez uljepšavanja. Velika glad uzrokovana bolešću krumpira sredinom 19. stoljeća pokrenula je emigraciju preko dva milijuna ljudi, a u pet godina od gladi je umrlo čak milijun Iraca. Broj stanovnika smanjio se za više od jedne trećine, a zemlja se od toga nikad nije do kraja oporavila. Brojni osvajači stoljećima su harali zemljom, a najveći trag, najčešće krvavi, ostavili su Englezi. Međusobna netrpeljivost odavno je prestala biti dio međuvjerskog sukoba katolika i protestanata. Animozitet se ipak nastavio zbog preduge prošlosti sukoba i ugnjetavanja od strane Engleza.
Najveći spomenik irskoj povijesti vjerojatno je zatvor Kilmainham gaol u kojem su robijali gotovo svi koji su se kroz povijest, od 1796. do 1924. borili za irsku nezavisnost. U zloglasnom mjestu punom propuha sjećaju se imena Jamesa Connolya, Michaela Collinsa, Eamona de Valere… Mjesto je radnje i snimanja filma “Michael Collins”, a u njemu je snimljen i kultni film “U ime oca”.
Irci i Hrvati
Sve u svemu, nisu daleko od istine oni koji tvrde da su Irci i Hrvati sličan narod. Veže nas emigracija, sličan broj stanovnika, loša ekonomska politika, more, teška povijest i alkohol. Ako volite putovati, životu pristupate barem malo hedonistički, volite prirodu i noćni život, lako se naviknete na vožnju lijevom stranom ceste i gajite bilo kakve simpatije prema ovoj zelenoj zemlji na oceanu, svakako se zaputite tamo, sigurno nećete pogriješiti.

 IRSKO SELO I PRIRODA

Brojni su izleti koji se nude za obilazak okolice Dublina, ali i najudaljenijih krajeva zemlje, pod pretpostavkom da se tamo nalazi nešto turistima jako zanimljivo. A u Irskoj je najzanimljivija – priroda. Zemlja je puna malih simpatičnih sela ili obiteljskih imanja. Obnovljene i okrečene starinske kuće pokrivene slamom i sa nekoliko ovaca ili krava ispred zaštitni su znak iskog sela, pa i cijele zemlje.
Cliffs of Moher nalaze se na zapadnoj obali Irske, u blizini zaljeva Galway, tristotinjak kilometara od Dublina. Pružaju se duž 8 kilometara obale, visoki su 214 metara, a nastali su tisućljetnim udarima valova sa Atlantika u kopno. Pogled na njih puca na Aransko otočje čiji su klifovi slični ali niži. Postoje izleti iz Galwaya na otočje brodom, a za one koji su spremni više platiti nudi se mogućnost obilaska otoka malim avionom.
Najbliži Dublinu je Nacionalni park Wicklow mountains, a turistički obilazak uključuje i malena mjesta u okolici, kao i neke dvorce. Wicklow je postao posebno popularan nakon izdavanja knjige P. S. Volim te, te kasnijeg istoimenog filma.

 RUGBY, YEATS, U2…

Od sportova u Irskoj je najpopularniji rugby. “Nogomet igraju gospoda a gledaju ga huligani, a rugby gledaju gospoda a igraju huligani”, objasnit će vam Irci uz osmjeh “bit” svog nasionalnog sporta.
Što se tiče kulture i umjetnosti, Irci su itekako s razlogom najponosniji na svoje pisce. Francis Bacon, Edmund Burke, William Congreve, Bram Stoker, Oscar Wilde, Oliver Goldsmith, James Joyce, Frank O’Connor, John O’Keefe, George Bernard Shaw, Jonathan Swift, Richard Brinsley Sheridan, William Butler Yeats i Samuel Beckett samo su neka od imena irskih pisaca koji su obilježili povijest svjetske književnosti.
Od irskih glazbenika najpopularniji su svakako rockeri U2, četvorica rođenih Dublinčana koji danas praktički posjeduju blok zgrada na zapadnom ulazu u Temple bar, a među njima su i Bonov hotel Clarence i pripadajući mu noćni klub Kitchen. Iz Limericka je popularni bend Cranberries. Iz Irske su i Westlife, Thin Lizzy, The Pogues, Bob Geldof, The Corrs, Van Morrison, Snow Patrol, Ash, Sinéad O’Connor, Damien Rice…

 KONCERT ZORANIĆA

U Dublinu su prošli tjedan koncert imali članovi HPGD Petar Zoranić iz Zadra. Cjelovečernji koncert održali su pod vodstvom svog dirigenta Jurice Šoše, a pjevali su pred publikom u crkvi Our Lady of Mount Carmel.
Publika je oduševljeno prihvatila zborske obrade dalmatinskih skladbi, a dugotrajan se pljesak čuo i nakon izvedbi dviju tradicionalnih irskih pjesama.
– Najprije smo došli mi, pa kraljica, pa Obama, našalili su se Zoranićevci.