Zadru se želim odužiti, ali ne vidim se više u rukometu

Bilo je dosta. Okrećem se obitelji i razvijanju obiteljskog posla – rezimirao je Ivan Ninčević
Jedna knjiga se zatvorila. Ona rukometna.
– Bilo je dosta. Okrećem se obitelji i razvijanju obiteljskog posla – rezimirao je Ivan Ninčević (1981.) jedan od najboljih zadarskih rukometaša  svih vremena. Otac troje djece, sjajno lijevo krilo, reprezentativac…
– Lani smo supruga Marija i ja dobili treće dijete, kći Lotu. Bešiktaš mi  je dao 15 dana slobodnog i kada sam u rujnu prošle godine ostavio suprugu i djecu kući, sjeo u rent a car za Zagreb na avion za Tursku, odlučio  sam da će mi to biti zadnja sezona. Otići tako od kuće radi posla nešto je  što više nisam mogao prihvaćati. Fizički sam i dalje spreman igrati rukomet, ali nisam mogao živjeti bez obitelji i zato sam završio karijeru.
U Bešiktašu, gdje je bio posljednje tri sezone, teško su se pomirili s  takvom odlukom.
– Najprije su tri mjeseca mislili da se šalim da bi mi, kada su shvatili  ozbiljnost te odluke, počeli nuditi svašta. Od poboljšanog ugovora, do  toga da živim i treniram u Zadru i dolazim samo na jače utakmice. Nisam to mogao prihvatiti jer ne bi bilo u redu prema suigračima, a i dovoljno poznajem sebe da mi je jasno kako sam ne bih nikada trenirao. Ako  nemam suigrače za trening “ozlijedim” se čim vidim dvoranu.
O Bešiktašu Ninčević govori samo u superlativima.
– Bešiktaš je turska sportska institucija koja ima 400 zaposlenika. Kada  sam dolazio bio sam malo skeptičan jer nisam jedini kojeg Turska baš i  ne asocira na rukomet. Danas mogu reći da sam tamo, računajući klupsku karijeru, proveo najbolje sezone. U klubu je vladala obiteljska atmosfera, bili su sjajni prema meni i pogriješio bih da sam ih odbio kada su  me zvali prije tri godine.
Karijera duga više od 20 godina bila je puna uspona i padova.
– U životu postoje trenuci u kojima trebate nešto odlučiti. Kasnije se  pokaže jeste li pogriješili ili pogodili. Općenito, mislim da sam imao  odličnu karijeru u kojoj sam od rukometa zarađivao dovoljno za život i  za ono što me čeka nakon karijere. Ulagao sam u obiteljski posao s nekretninama koje duže vrijeme vodi moj otac i sada sam potpuno posvećen tome.
Njemačka
Ipak, jedna je odluka bila prijelomna.
– Kada sam sa Zadrom 2005. ispao iz Prve lige otišao sam u Niestetal, u  drugu njemačku ligu. Išao sam za nikakav ugovor, ali želio sam pokušati  igrati na višoj razini. Bio sam spreman, ako ne bude išlo, vratiti se kući,  završiti s rukometom i upisati neki studij.
Međutim, uslijedio je strelovit uzlet.
– Igrao sam sjajno u Niestetalu koji je bio u sredini druge lige. Nakon  godinu dana potpisao sam na tri sezone za Stralsunder i to za daleko bolji ugovor.
Bio je najbolji strijelac druge lige i kada je Stralsunder odigrao sezonu u prvoj ligi prvu ligu dogodio se – bankrot!
– Nitko to nije mogao očekivati, ali u profesionalnom sportu takve  stvari se događaju. Klub je nestao preko noći, a igrači su dobili slobodne  papire. Vratio sam se kući i pokušao pomoći Zadru koji se tada borio za  ulazak u Prvu ligu.
Jedno vrijeme aktualna je bila opcija angažmana u Lemgu, jednom  od najboljih njemačkih klubova.
– Tko zna što bi se dogodilo da sam odabrao Lemgo koji je rukometna  institucija u Njemačkoj. Ipak, ostao sam u Stralsunderu u drugoj ligi gdje  sam imao puno bolji ugovor od onog koji su mi nudili u Lemgu. Išao sam  isključivo ekonomskom računicom i smatram da nisam pogriješio.
U Zadru se zadržao jednu polusezonu jer je uslijedio poziv Füchesa  iz Berlina s kojim je brzo izborio Ligu prvaka.
– Drugi odlazak u Njemačku je bio puno lakši. Poznavao sam tamošnje  rukometne prilike, naučio jezik, ukratko, bilo mi je jasno što me čeka.
Nakon Berlina dogodio se još jedan bankrot, ovaj put u bjeloruskom  Dinamu iz Minska.
– Otišao sam u Bjelorusiju jer su tamo željeli napraviti ozbiljan klub.  Sve je bilo na visokoj razini, treniralo se jako puno, što meni baš nije odgovaralo (smijeh), ali su očito i oni precijenili svoje mogućnosti. Tako  sam nakon Stralsundera još jednom ostao bez dijela novca koji sam trebao dobiti. Nisam očajavao, već sam bio sretan što ću se ranije vratiti  kući i biti duže s obitelji nego inače.
Kasnije su se javili Turci s kojima je također igrao u Ligi prvaka.
– Mogao sam ići kući praktično kad god bih poželio. Bešiktaš je bio toliko dominantan u ligi da 30-40 posto utakmica uopće nisam trebao  igrati. Svaki igrač bi dao sve za takve uvjete.
Zadar
Tako je završilo, a počelo je u zadarskoj Pomorskoj školi.
– Uvijek sam isticao da me Žarko Jakšić, koji je bio profesor tjelesnog u  Pomorskoj, usmjerio u rukomet. Tada sam već imao 14 godina, što je prilično kasno za početi trenirati neki sport. Ipak, s rukometom sam se prvi  put susreo u Osnovnoj školi Smiljevac kod profesorice Darinke Kotlar, ali  više sam volio košarku pa sam u školi igrao u košarkaškoj momčadi.
Jakšić je Ninčevića poslao u Rukometni klub Zadar gdje je počela  velika karijera.
– U Zadru sam sve naučio, a ostalo je bila nadogradnja. Bilo je i težih  razdoblja jer rukomet u našem gradu nikada nije bio na osobitoj cijeni.
Ne treba naglašavati koliko bi Ninčević danas Zadru dobro došao u  bilo kakvom, a osobito igračkom angažmanu…
– S rukometom sam završio, ne samo kao igrač. Ne vidim se ni u trenerskoj ulozi, vođenju kluba, komentatorskom poslu ili bilo čemu vezanom za rukomet. S te strane ne mogu pomoći Zadru, ali želim se odužiti  na bilo koji drugi način. Za sve ostalo sam na raspolaganju jer, ponavljam, Zadar mi je u rukometnom smislu sve dao.
Klub iz Mocira ispao je u Drugu ligu, koja je treći ligaški rang.
– Ima ona koliko para toliko muzike. Teško će se bilo koji sport u Zadru  razvijati bez novca. Grad ne može podržavati ozbiljnije projekte pa su  klubovi osuđeni na životarenje. Tako je i u rukometu i dok se netko iz  privatnog sektora toga ozbiljno ne uhvati teško da će biti bolje. Ne sumnjam da ljudi u klubu ulažu velike napore, ali bez novca nema napretka.
Ninčević na terenu nije skrivao žestok temperament koji ga, ponajviše u Hrvatskoj, koštao priličnih sudačkih kazni.
– Danas mi je žao zbog nekih postupaka koji su posljedica moje naravi  i temperamenta. S druge strane, nekih poteza mi nije žao jer nisam mogao trpjeti nepravdu, posebno onda kada sam osjetio da se rukomet igra  samo zbog sudaca. E, tu bih puknuo.
Njemačka i supruga uspjeli su ga smiriti.
– Ne kaže se bez razloga mladost – ludost, a ja s godinama više nisam  bio mlad. I dalje sam onaj stari Ivan, žestok, buran, teperamentan. No,  danas se znam kontrolirati. U Njemačkoj, za razliku od Hrvatske ni o  čemu osim o rukometu nisam morao razmišljati. Tamo je okruženje na  utakmicama drugačije, igrači su zaštićeni, znaju se dužnosti i obveze.  Kad je tako onda je manje nervoze na parketu i na tribinama.
Reprezentacija
Posebno poglavlje je reprezentacija.
– Bio sam dio velike generacije hrvatskog rukometa i na to sam ponosan. Nekad sam igrao više, nekad manje, ali kad god su me zvali rado  sam se odazivao. Za reprezentaciju sam uvijek igrao s puno emocija i nacionalnog naboja.
S “kaubojima” je osvojio jedno srebro i tri bronce.
– Danas se vidi koliko je teško osvojiti bilo koju medalju. Jesmo li mogli  bolje? Vjerojatno jesmo, jer smo imali sjajnu generaciju. Opet, u sportu  nikad ne znate i nitko nije preplaćen na zlatne medalje.
Čini se da je moglo biti više prilike u nacionalnom dresu.
– U klubovima sam uglavnom igrao prve role. S te strane možda sam  mogao imati više prilike u reprezentaciji. Međutim, bio sam zadovoljan  ako bih uopće bio na pripremama ili na klupi jer biti dio momčadi koja  predstavlja državu je nešto što se ne može s ničim usporediti.
Poznata je slika kako je na podiju za treće mjesto na Europskom prvenstvu 2012. u Beogradu mahao hrvatskom zastavom.
– Svaka mi je medalja s reprezentacijom draga, ali ta ima posebnu vrijednost jer nije bilo lako vratiti se nakon poraza u polufinalu od Srbije.
Jednom je na spomen reprezentacije rekao kako “više ništa neće biti  kao prije”.
– To ćemo još vidjeti. Imamo puno mladih igrača koji su veliki potencijali i kojima će pomoći povratak Lina Červara na klupu. On je sjajan  trener i veliki motivator, posebno za mlade igrače.
U siječnju sljedeće godine Hrvatska će biti domaćin Europskog prvenstva.
– Mogli bismo možda otići i do kraja. Neće biti lako jer puno je jakih reprezentacija, ali mislim da s Červarom to može jako dobro izgledati. Bit  će to veliki sportski događaj koji neću propustiti. Jedva čekam sjesti s  djecom na tribinu i navijati. Znate ono, iznad svih – Hrvatska!