Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Damirovo “Sunce” grije Zadar, New York i Olib

25.08.2010. 22:00
Damirovo “Sunce” grije Zadar, New York i Olib


1978. smo nas pet Hrvata osnovali grupu “Sunce”: bubnjar Brane Martinović iz Kukljice, basist Marino Patrk iz Zatona, gitarist Ante Vulin iz Kukljice kojeg je kasnije zamijenio Stanko Bončić s Oliba koji je još uvijek samnom u grupi. Ja sam bio na klavijaturama i pjevao sam, zajedno s bubnjarom. Svirali smo zabavnu glazbu, najčešće na hrvatskim zabavama, feštama i svadbama
Damir Radov je Amerikanac hrvatskog podrijetla ili Hrvat s američkom adresom. Od malena živi u New Yorku, ali do danas ne propušta priliku da posjeti rodni kraj, otok Olib i Zadar. Rano se počeo baviti glazbom, a kad je u New Yorku osnovao svoj hrvatski bend Sunce 1978., počeo je ugošćavati brojne hrvatske glazbenike koji su tamo nastupali. Bio im je ili predgrupa na koncertu, ili je svirao s njima, ili “turistički vodič”, a često sve troje. Ljubav prema glazbi i prema Hrvatskoj na taj je način spojio u New Yorku. Na Olibu se ta ljubav manifestira kroz brojne koncerte koje daruje svojim sumještanima.
Kada ste i zašto preselili iz Hrvatske u SAD?
– Moj otac Šime je otišao još 1965. trbuhom za kruhom jer se tada jako teško živjelo na otocima. Njegov brat Marjan je još prije njega pobjegao u Kaliforniju, pa je mogao jamčiti za mog oca. Jugoslavija je bila komunistička zemlja pa nas je SAD primao u smislu političkog azila. Tada su ljudi masovno bježali iz Hrvatske. S veslima do Italije gdje su mogli dobiti vizu za Ameriku. I tako sam ja 1966. upravo krenuo u prvi razred osnovne škole na Olibu kad smo majka i ja odselili u New York za ocem.
Časna na Olibu ga naučila svirati
Kako ste se počeli baviti glazbom?
– Otac je svirao harmoniku pa me pokušao naučiti, ali to baš nije išlo. Krenuo sam u Americi na satove harmonike, a preko ljeta sam učio svirati kod časne sestre Zite na Olibu. Krenuo sam u srednju školu i upoznao se s prijateljem koji svira gitaru. Tada sam naučio svirati malo gitaru, malo klavijature pa smo nastupali na školskim priredbama. Poslije sam dvije godine studirao teoriju glazbe i tamo sam naučio osnove drugih instrumenata. No, više sam volio tipke nego žice. Oduvijek sam volio glazbu. Kad bi došli naši pjevači, Duško Lokin, Joe Maračić, išao bi ih slušati, a onda brzo kući da i sam to probam izvesti. Kasnije sam puno surađivao upravo s njima.
I onda ste osnovali svoju grupu?
– Nas pet Hrvata smo 1978. osnovali grupu Sunce. Okupili smo se bubnjar Brane Martinović iz Kukljice, basist Marino Patrk iz Zatona, gitarist Ante Vulin iz Kukljice kojeg je kasnije zamijenio Stanko Bončić s Oliba i koji je još uvijek samnom u grupi. Ja sam bio na klavijaturama i pjevao sam, zajedno s bubnjarom. Svirali smo zabavnu glazbu, najčešće na hrvatskim zabavama, feštama i svadbama. Imali smo gaže po Kaliforniji i u Chicagu. “Sunce” postoji i danas, ali se u međuvremenu mijenjala postava. Jedno vrijeme su s nama bili Talijan i Grk. Nitko ne bi primjetio da nisu Hrvati dok ne bi kasnije s njima razgovarali.
Skupljali novce za pomoć Hrvatskoj u ratu
Kako je počela suradnja s hrvatskim glazbenicima?
– Milko Milin iz Dikla i njegova supruga Ninočka s Oliba su uglavnom organizirali te koncerte. Mi smo imali odličnu aparaturu i znali smo biti ili prateći bend, ili predgrupa. Oliver Dragojević i Mate Mišo Kovač bi uvijek dolazili sa svojim bendom. Pjevači bi bili smješteni kod Ninočke i Milka, nekad i kod mene, a ja bi ih znao provesti po New Yorku, izvesti vani. Kod Ninočke i Milka u New York je niz godina dolazio Matko Jelavić, koji je iz zahvalnosti nedavno darovao koncert njima i Olibu.
Grupa “Sunce” i naši pjevači su uglavnom nastupali za Hrvate?
– Većinom da. Posebno tijekom Domovinskog rata kad se organiziralo puno zabava na kojima se skupljao novac za pomoć Hrvatskoj. No sviralo se i za druge Europljane. Recimo, u Chicagu smo jedno vrijeme svake subote svirali u caffeu Continental. Tamo su znali dolaziti ljudi od svagdje, Europljani, Rusi, a i talijanski mafijaši. Jedan je znao doći sa dvije ženske. Ja bi odsvirao za njega nekoliko talijanskih pjesama, a on bi mi po konobaru poslao nešto novaca.
S većinom naših pjevača ste ostali dobri prijatelji?
– Da, naročito s ovima iz Zadra. Kad dođem iz Amerike, nađemo se na piću, sjetimo se naših nastupa i druženja. Zato toliko volim Zadar i Olib. Volim naše ljude. Prošećem i sretnem puno poznatih i dragih ljudi. I u New Yorku se puno družim sa Zadranima, a kad dolazim tu, to je kao ona “evo mene među moje”. Zadar ima neku posebnu čar. “Zadar je u srcu mome” i “Kalelarga”, to su naše pjesme, a ja tako i osjećam.
“Možda se jednom i vratim”
A vaša neraskidiva veza s Olibom?
– Postoji oduvijek. Ima nas puno u Americi koji živimo na Olibu. Svake godine se skupimo tu. Kad se na kraju ljeta odlazi s Oliba, nas “iseljenike” se uvijek posebno ispraća. Kako bi brod odlazio rano ujutro, cijelu noć bi se pjevalo i sviralo dok brod ne bi otišao. I sad se svi okupimo pa napravimo oproštajni piknik u šumi. Na Olibu mi je prekrasno. Stalno ga istražujem, puno ronim pa obiđem cijeli otok. Imam svoj mir pa vježbam za nastupe. Tu imam posebnu aparaturu pa tijekom ljeta odradim 6, 7 koncerata kao dar Olibu i ljudima. Evo sad sviram na zlatnom piru, 50. godišnjici braka Hrvata koji žive u Americi. Inače, u New Yorku radim u bolnici, u administraciji, a godišnji odmor koji provodim na Olibu nikad nije ona vrsta odmora “sve četiri u zrak”. Recimo, nedavno je pala kiša, svi su se zatvorili u kuće, a ja sam šetao okolo po kiši. Za mene je to bio blagoslov.
Od kada ste otišli iz Hrvatske, stalno se vraćate.
– Da. New York je moj dom, tamo sam odrastao. Tamo sam upoznao Jasminku iz Splita i vjenčali smo se 1993. Našu ljubav prema Hrvatskoj smo prenijeli i na kćer Danijelu koja sad ima 13 godina i uvijek ljetuje u Privlaci kod moje sestre. Da sam ostao tu, možda ne bih ovoliko volio Hrvatsku, Olib, Zadar. Nisam dolazio od 1986. do 1995. Tada sam došao malo prije Oluje. Onda me opet nije bilo do 1999., a zadnjih jedanaest godina sam svake godine tu i svaki put mi je teško otići. Ipak, uvijek znam da se za koji mjesec vraćam. Možda jednog dana i za stalno.


DUŠKO LOKIN: “Damir je najpozitivnija osoba koju sam upoznao”


– Nekoliko puta sam nastupio s Damirom u New Yorku, jednom sam i odsjeo kod njega i njegovih roditelja tjedan dana. Zadnji put smo nastupali u New Yorku prije dvije godine Damir, Joe Maračić, Emily i ja. Damir je sjajan glazbenik, ali prije svega fantastičan čovjek. Zapravo, jedna od najpozitivnijih osoba koje sam upoznao putujući po svijetu i pjevajući za naše ljude. Na sceni i van scene, njemu ništa nije teško, uvijek je spreman pomoći. Pravi profesionalac i pravi prijatelj. U New Yorku smo znali zajedno izlaziti i pjevati u čuvenom restoranu Joška Radovića u Astoriji, predjelu u kojem žive Dalmatinci, najviše Zadrani.




 


Mali Dalmatinac u velikom New Yorku


Je li se bilo teško prilagoditi dječaku s malog dalmatinskog otoka u tako velikom gradu?
– Bilo je dosta teško u početku. Kad si mali, ionako ti je sve veliko, a New York mi je bio ogroman. Ja do tada nikad nisam vidio automobil, a tamo sam morao prelaziti cestu sa nekoliko traka. Krenuo sam u školu i prva dva puta su me pratili prijatelji. Kad sam sljedeći put išao sam, pola sata sam stajao na semaforu jer sam se bojao proći. I u školi je bilo teško jer američka djeca baš nisu voljela “tuđe”. Nisam znao ni jezik pa mi je bilo još teže. Srećom, uvijek sam bio najveći u školi pa se nitko nije usudio dirati u mene. Onda sam počeo upoznavati ljude iz Dalmacije, iz Zadra.


 


Debakl i trijumf Prljavaca


Koji su naši pjevači dolazili pjevati za Hrvate u New Yorku?
– Đani Maršan, Joe Maračić, Duško Lokin, Bepo Matešić, Mladen Grdović, Zlatko Pejaković, Zoran Jelenković, Kićo Slabinac, Sergio Pavat, Dražen Zečić, Đuka Čaić, Ivo Fabijan, Vinko Coce, Zdravko Škender, Ivica Šerfezi, Nina Badrić, Srebrna krila, Zorica Kondža, Vlatka Pokos… Možda je najčešće dolazio Duško Lokin. Naši pjevači bi došli pa napravili cijelu turneju po Americi. Dražen Žanko je čak snimao spot u New Yorku za pjesmu “Od stoljeća sedmog”. Bilo je i Prljavo kazalište još 1988. i najavljen je veliki koncert. Ipak, još nitko za njih tada nije znao i očekivali su zabavnu glazbu, polku, valcer, dalmatinske, a oni su svirali rock. Onda smo mi uskočili s grupom Sunce da ljudi ne odu. Ubrzo su svi čuli Ružu hrvatsku i zavoljeli Prljavce pa su njihovi ostali koncerti u New Yorku bili odlični. Tamo su svirali na dočeku Nove 2003. godine


 


BEPO MATEŠIĆ: “Zajedno ćemo snimiti ‘olipsku’ pismu”


– Damir je krasan glazbenik i krasan čovjek, velika Hrvatina. To što je on tamo napravio za naše ljude, to nije nitko. Takvih ima malo. Dosta ljudi ode, zaborave, neki su se i rodili tamo i sasvim poprimili američki mentalitet. Ne znaju hrvatski jezik i ne žele ga ni naučiti. On je kao mali otišao, a jako je vezan za Hrvatsku i sve radi za Hrvate. I to od srca. Mladen Grdović i ja smo nastupali s njim u New Jerseyu. Bili smo i na Floridi. Mi smo tri mjeseca išli okolo, svirali, družili se, a i lijepo sam tamo zarađivao zahvaljujući njemu. I dalje smo kao braća. Sada komponira jednu olipsku pjesmu za nas i na Olibu ćemo za nju snimiti spot.


 


ZORICA KONDŽA: “S njim se sve može dogovoriti”


– Prvo što mi padne na pamet na spomen njegova imena je njegov osmijeh i srdačan doček u stranoj zemlji. S njim se sve može dogovoriti, uvažava svaku primjedbu. Kao, prividno se ljuti, a zapravo se nikad ne ljuti. On je sjajan glazbenik koji poznaje naše ljude i njihov mentalitet. Baš u New Yorku i ima puno ljudi sa zadarskog područja.
Zadnji put sam se njim družila na dočeku milenijske 2000. godine u New Jerseyu. Tada su ljudi bili jako ustrašeni, bombardirani od medija da će se nešto mistično dogoditi. Čak su i meni moji govorili da ostanem doma, ali “kud svi, tu i mali Mujo” i ja otišla i pjevala.
Inače, s Damirom sam više puta surađivala, na više mjesta u Americi. Nastupi naših pjevača u Americi su bili puno češći i cjenjeniji za vrijeme Jugoslavije i Domovinskog rata. Tada su se Hrvati više držali zajedno. A i naši pjevači su postali dostupniji, tu je internet, a i ljudi češće dolaze u Hrvatsku.


 


MLADEN GRDOVIĆ: “Gostovao sam u Americi preko 30 puta”


U Americi sam nastupao preko 30 puta, a u New Yorku, više od 20 puta. New York poznajem kao Zadar, tamo sam domaći. S Damirom sam surađivao, nekoliko puta me i ugostio. On je krasan čovjek i veliki profesionalac.
Upravo sad u listopadu opet idem u New York, malo za svoj gušt. Onda u San Jose, pa u Chicago na Hercegovačku noć i u Toronto na Hajdučku noć. Ali to je ruta od dvadesetak dana. Znao sam biti po tri mjeseca u Americi, s Duškom Lokinom, koji je moj menadžer za svijet.