Belančić: Letenje u grupi nije za svakoga

Tridesettrogodišnji natporučnik Darko Belančić uskoro postaje novi vođa Akro grupe HRZ-a Krila Oluje. Na tom mjestu zamijenit će pukovnika Damira Barišića koji će i dalje biti vođa grupe sve dok se natporučnik Belančić ne vrati sa školovanja u Sjedinjenim Američkim Državama. No fenomen Krila Oluje pokazuje da su danas piloti iz Zemunika, popularniji i gledaniji čak od nekad vrlo popularnih sportova. To se osobito vidi na aeromitinzima kod nas i u svijetu gdje su Krila Oluje uvijek rado viđena atrakcija. Na to podsjeća i Memorijalni mač kralja Husseina, dobiven nedavno na RIATU u Engleskoj, jednoj od najznačajnijih zrakoplovnih smotri na svijetu. Uz sve to, njihove nastupe prati cijela jedan kolonija, točnije subkultura zrakoplovnih spottera i entuzijasta koji se poput nomada sele s aerodroma na aerodrom. Vrlo bitnu ulogu u popularizaciji Krila Oluje upravo su imali foto i video uradci Darka Belančića. Naime, Belančić je isprva bio službeni komentator grupe te je tako imao priliku fotografirati akrobacije sa zadnjeg pilotskog sjedišta, da bi u konačnici postao i službeni član letačke postave.
Pilot nije samo “paličar”
* Kažu da je letenje u grupi vrhunac letenja u mirnodopsko vrijeme. Kako tako mladi ljudi, poput pilota u Krilima Oluje, tako brzo steknu vještine potrebno za display letenje.
– Mi letimo na Pilatusu PC-9M za kojeg često kažemo da nije vrlo brz, ni glasan, a niti pretjerano atraktivan sam za sebe, te se iz tog razloga uvijek trudimo pokazati jedino čim možemo – vrhunskom tehnikom letenja i preciznošću. U zrakoplovstvima gdje postoje jači i brži avioni, manje se pridaje pažnja „goloj” tehnici pilotiranja već više sustavima i taktikama. Mi imamo odličnu i kvalitetnu Pilotsku školu koju čine odlični nastavnici letenja. Kroz sve zadaće koje svakodnevno radimo u eskadrili napose razvijamo odličnu tehniku pilotiranja.
* Koji su još razlozi da ste u vrlo brzom roku mogli zamijeniti stari postav Krila Oluje koji je napustio HRZ?
– Letenje u grupi nije baš za svakoga. Za to postoji selekcija u kojoj biramo tko će jednoga dana imati priliku letjeti u grupi. Tako su i mene, još kao kadeta promatrali da bi na kraju postao pilot u grupi. Svi naši piloti koji diplomiraju, ispune određene uvjete za letenje. Međutim, već kroz samu obuku nastavnici vide tko od učenika pokazuje bolje rezultate. Njih se promatra i na obuci, ali i kroz rad i letenje u eskadrili da bi se u konačnici dobila potpuna slika o pilotu.
* No porezni obveznici i država vas ne školuju radi lijepog letenja, nego da jednog dana branite hrvatsko nebo od ugroza. Koliko se u letenju u akro grupi može vidjeti je li netko isto tako dobar borbeni pilot?
– To je vrlo teško vidjeti. Mi nemamo zrakoplove koji posjeduju opremu s kojom se to može uvježbavati i vidjeti. Nemamo radar, naoružanje, head-up display da na taktičkoj razini možemo procijeniti tko je i kako spreman za borbenu zadaću. Mi se kroz obuku pripremamo za elemente borbe u zraku i na zemlji, ali o tome ćemo ozbiljnije moći pričati tek kad Hrvatska dobije malo bolji avion s kojim može odraditi napredniju obuku.
* Kad dobijemo F-16?
– Ha, ha… možda, ali o tome će odlučiti netko drugi. Međutim, mi kažemo da pilot nije samo „paličar” tj. onaj tko ima finu, mekanu ruku s kojom upravlja palicom. Biti pilot znači biti puno više od samog paličara. Osim iznimne razine znanja, gledamo i one koji su kvalitetni ljudi s kojima ćemo lako raditi i koji će u grupu donijeti nešto pozitivno.
Medijska pažnja
* Odlazite u Air University u Montgomeryju u Alabami. U školi koja se nalazi u AFB Maxwell, zračnoj bazi Američkog ratnog zrakoplovstva, provest ćete tri mjeseca. Hoće li to biti problema u povratku u onu letačku formu koja se očekuje od vođe Krila Oluje?
– Napredna časnička škola je nešto što mi moramo proći na našem putu dobivanja vojnih činova. Ta škola postoji i u Hrvatskoj, ali traje šest mjeseci. Međutim, to nam ne bi išlo na ruku zbog obuke koju provodimo. Igrom slučaja ja sam dobio čast i priliku da se školujem u Americi gdje škola traje tri mjeseca. Ta tri mjeseca za nas nije prevelika odsutnost. Trenaža je kod nas obvezna za sve one koji su u nekom vremenu odsutni od letenja. Na drugu stranu, što ste više u dužnosti ili iskusniji, ta trenaža se može odraditi i nakon veće pauze. Svatko u eskadrili kroz godinu dođe u situaciju da izađe iz trenaže za određene uvjete letenja. Međutim, nakon jednog ili dva leta povratka u trenažu, možemo normalno nastaviti s letenjem. Npr. noćno letenje nije nešto što se učestalo radi kroz cijelu godinu. U tom periodu između dva letenja, većina eskadrile izađe iz trenaže. To nije ništa neuobičajeno, a kamoli problematično. Potrebno je samo na prvom noćnom letu to odraditi s nastavnikom koji je u trenaži. Odrade se obično najredovnije zadaće, a tim se letom pilot vraća u trenažu tj. u kategoriju koja se produžuje za daljnji period.
* Nastavi li se ovako, Krila Oluje će privlačiti više gledatelja nego neke nogometne utakmice u nas. Kako komentirate taj fenomen?
– Vjerojatno su događaji koji su se dogodili oko grupe u proteklom periodu, digli određenu medijsku pažnju. Malo mi je bilo smiješno kad smo ove godine sletjeli iz Engleske u Zagreb i kad su nas novinari zapitali:”Kako ste to odjednom uspjeli?” Odgovorili smo im da Krila Oluje postoje već više od deset godina i te rezultate postižemo konstantno, no tek su sad mediji pažnje više posvetili samoj grupi i zrakoplovstvu u pozitivnom kontekstu. Mi smo se samo potrudili da ta pažnja i ostane, da se ne izgubi. Činjenica je da nam nedostaje pilota. Cilj nam je prikupit što više mladih, pa nam ta vrsta promidžbe odgovara. Neki ljudi misle da je „kvaliteta” samo negdje drugdje, a i ne znaju koliko se kvalitetno radi i leti i u Hrvatskoj, na nekih 100 km od njihovog doma. Mi imamo odličnu školu koja već nekoliko godina školuje i strance, te se uz međunarodne mitinge, i tako promoviramo po svijetu. Imamo Facebook fun – stranicu gdje se trudimo pokazati što radimo.
Fotografija hobi
* Upravo ste vi jedan od onih koji je napunio tu stranicu ekskluzivnim fotografijama Krila Oluje. Odakle vaše zanimanje za medijsku prezentaciju?
– Moj hobi je fotografija. Prije ulaska u grupu imao sam priliku i dozvolu ući u kabinu i fotografirati sa zadnjeg sjedišta. Ubrzo smo vidjeli da nam dobro ide i skupili smo kolekciju kvalitetnih fotografija i video snimaka.” Nažalost”, ja sad letim u grupi i ne mogu više fotografirati, a „nasljednika” nemam. Zato i koristimo male go-pro kamerice, ali one nisu dovoljno kvalitetne za potrebnu razinu fotografije. No te iste kamere pomažu nam u analizi letenja. Uvijek kad možemo, iskoristimo priliku i snimamo nastup izvana. Svaki put kad sletimo, dođemo u našu sobu i pustimo „analizu” na TV prijemniku. Ono što mi vidimo u zraku, ne mora nužno biti dobro i sa zemlje. „Iluzije” i paralakse u određenim pozicijama, stvaraju kod publike dojam da smo nešto pogriješili. Tako mi često namjerno napravimo „grešku” tj. nismo na svojoj poziciji kako bi to sa zemlje izgledalo pravilno.
* Prije dva tjedna na Air Poweru 2016 u Zeltwegu u Austriji vaš je nastup izgledao savršeno, poglavito zbog otiska bijelih Pilatusa na „teksturi” koja su činila okolna austrijska brda. Je li i tu bilo grešaka?
– Na svakom letu ima grešaka. Nekad manjih, nekad većih. Mi se trudimo sve greške smanjiti na minimum, tj. da budu što manje vidljive sa zemlje. Ja sam repni pratitelj, ali svaka pozicija ima težinu i odgovornost. Što idete prema vrhu grupe, smanjuje se zahtjevnost letenja, ali povećava odgovornost. Što idete više prema vanjskim krajevima, manja je odgovornost jer nemate nikoga iza sebe na koga možete utjecati, no povećava se zahtjevnost tehnike pilotiranja.
Sigurnost na prvom mjestu
* Odradite li kad, poput ruskih pilota, onaj poznati „balet” na zemlji u kojim prođete sve elemente nastupa?
– Ma ne, ali mentalni let svi radimo. Netko sjedne i zažmiri, netko to radi otvorenih oči. Netko rukama maše, ali ne plešemo po pisti. Inače, održavanje pozicije i letenja u grupi je isključivo vizualno. Instrumenti dođu dobro vođi grupe radi određivanja kutova, visine i brzine. Kad se razdvojimo u trojke, instrumenti dobro dođu i meni kao vođi jedne od te tri trojke. Pratitelji gledaju isključivo vođu, pa se često znamo našaliti s njima. Tako im „šapnemo” u mikrofon:”Sad ste gospodo u Austriji ili sad ste u Turskoj!” Pratitelji su potpuno skoncentrirani na vođu i sve podešavaju po njemu.
* Što je teže, letjeti u akro grupi na „propelercima” poput Pilatusa ili na mlažnjacima?
– Na školovanju imamo nastavnika letenja iz Omana koji je letio na F-16. Upravo to smo pitanje njemu postavili. Što se tiče samog upravljanja, „šesnaestica” je lakša. Napose zbog postojanja sustava održavanja parametara i visine letenja. Tu nema tzv. klizanja. Kod nas na Pilatusima, ma koliko god „propeler” bio ekonomičan, svaka promjena snage i rada uzrokuje klizanje aviona. Svaki put kad dodam snagu, znam da moram parirati i kormilom pravca i kormilom nagiba. Naš je svaki let zapravo ispravljanje tih momenata koji se stvaraju uslijed rada elise. Kad se dva mlažnjaka dodiru krilima, kao da su se dodirnula dva auta koji voze jedan kraj drugoga na cesti. Šteta je minimalna jer je relativna brzina skoro nula. No naš „propeler” je širok 2 metra i kad dodirne krilo drugog aviona, nastane poprilična šteta. Na sreću, to se nikad nije dogodilo. Sigurnost je uvijek na prvom mjestu i svi parametri su propisani tzv. STANAG-om. To je zbirka pravila za letenja, a cijeli naš program je usklađen s tim pravilnikom.
* Kako su vas kolege piloti iz stranih akro grupa dočekivali na početku, a kako sad kad ste postali „zvijezde”?
– Pilot uvijek cijeni drugog pilota. Mi svi imao sličan način razmišljanja i bez obzira na čemu letimo. Ja se divim ljudima koji lete na mlaznim, ali isto tako i na puno slabijim avionima. Nekad ispadne teže letjeti na malim avionima jer svaki avion ima svoju problematiku.
* I tko je onda najbolji na svijetu?
– To je subjektivno. Za mene su najbolji Englezi i njihovi Red Arowsi. Gledao sam i Ruse koji su letjeli na avionima Sukhoi 27, koji je svaki velik kao kuća. Impresivno je samo vidjeti taj avion, a kamoli kad leti. No Red Arowsi su po meni savršeni spoj atraktivnosti, agresivnosti i preciznosti. Europa ima vrhunske akro grupe: Talijanski Frecce Tricolori, francuski Patrouille de France, švicarski Patrouille Suisse. Vrhunski su također turski piloti koji također kao Švicarci, lete u F-5 zrakoplovima okupljenim u Turkish Starsima. Poljaci lete na avionima sličnim našima, ali poljske proizvodnje. Lete u Orlik Aerobatic Teamu. U Tricolorima smo vidjeli i neke uzore, upravo zbog duge tradicije letenja i vrhunskog letenja. Primiti čestitke od takvih majstora letenja kao što smo primili 2010. u Rivoltu, iznimno je priznanje.

 UVIJEK S NOVIM ELEMENTIMA

* Prije dvije godine, pukovnik Barišić je rekao da se teško više išta može dodati u programu Krila Oluje. Čini se da ipak nije bio u pravu jer svake godine dodate nešto novo. Povećava li se time i rizik u nastupima?
– Ma ne, nikako. Za samo letenje se kaže da je uvijek rizik, ali mi nikad ne ubacujemo elemente u program, a da nismo prije toga sto posto sigurni da ih možemo izvesti. Radije ćemo odustati od njegovog stavljanja u program za tekuću sezonu, nego da nismo sigurni da element možemo sigurno odraditi. Sljedeće sezone ćemo imati dosta izmjena i u samom postavu Krila Oluje. Pukovnik Barišić je vidio da je došlo vrijeme da pripremi čovjeka koji će ga zamijeniti na poziciji vođe grupe. No bit će i dalje prisutan kao mentor. Letenje je za nas je svakodnevni posao, ali iskustvo koje ima pukovnik Barišić poglavito u organizaciji i kontaktima je nezamjenjivo.