Vani mi daju priznanja, a doma samo gledaju jesam li nešto popio

Hrvatsko-kanadski kongres proglasio je pjesmu “Tu je moj dom” najdomoljubnijom od svih, a Grdoviću je priznanje uručeno jer već 25 godina dolazi i puni tamošnje dvorane

Mladen Grdović ponovno  je doma. Nakon više od  trideset odrađenih koncerata uslijedila je turneja po  Kanadi, a odmah po slijetanju čekao ga je nastup u  šibenskom Solarisu. Radno  će provesti i ostatak godine,  no energije ima i više nego  dovoljno, a i ovo su mu  najbolje godine, kaže. O  planovima, onim budućim i  onim ispunjenim, što ga  tjera dalje i gdje nalazi svoju  podršku, ovaj najomiljeniji  zadarski pjevač odlučio je  podijeliti s čitateljima Zadarskog lista.
Kako je bilo u Kanadi?
– Turneja je dogovorena  prije dvije godine, u Kanadi  samo bio već nekoliko puta  i hrvatski iseljenici su tražili  da dođem opet. Organizirali  su u Hrvatskom centru šest  koncerata dvadeset dana.  Nastupao sam u Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju… U Torontu sam dvije  noći zaredom punio dvoranu u najvećem centru u  Mississaugi. Znao sam da  me dijaspora voli i da voli  moje pjesme, no da ću ponoviti Toronto i da ću imati  dvostruki koncert, to je za  mene jedna velika čast, kao  i priznanje koje sam u Vancouveru dobio od Hrvatsko-kanadskog kongresa  koji je pjesmu „Tu je moj  dom” odabrao za najdomoljubniju pjesmu. Priznanje je pristiglo i zbog toga  što već 25 godina dolazim i  pjevač sam koji ih nikad nije  iznevjerio i koji je uvijek  punio dvorane. Jer, ako jednom tamo ne napuniš dvoranu – više nećeš doći.
Sada sam na vrhuncu
Koliko hrvatskim iseljenicima znače ova gostovanja?
– Znače puno. Kada pjevam pjesme nekad mi je  teško kada vidim starog  čovjeka od 60-70 godina  kako plače. Jer, ima ljudi  koji nisu bili četrdesetak  godina doma. Kako je  obično prvi dio večeri ostavljen za starije, drugi dio  ide za mlađe i tada moram  sići dolje, potpisivati se na  CD-ove i tu najviše potrošim glas. Vuku me na sve  strane, jedan je iz Zadra,  drugi iz Splita, treći iz Istre,  pa znam li ovog, onog…  Mladene, hoćeš popit štogod? – Ne, nema bevande.  Turneja je, nije konoba. Ali  uvijek odlazim među ljude,  možda je to i moja bit.
Je li to razlog što i  nakon toliko godina i dalje  puniš dvorane?
– Pa uvijek sam govorio  kako godine idu, postaješ  kao vino – sve bolji. Mislim  da je to i istina, zato sada i  nailazim na neke prepreke,  poput nepoštovanja neprofesionalnih ljudi koji od tebe žele napraviti divljaka i  pijanca. Zna se da je naš  život težak, a ja sam sada  doživio vrh vrhova. Jer, toliko puta pobjeđivati po festivalima, gostovati vani,  imati turneje… I onda  očekuješ kada dođeš doma  da će ti biti lijepo, kad ono…  Jako mi je teško što se to  prelama na meni i mojoj  obitelji, ali očekivao sam na  neki način. Jer kada kreneš  imaš veliku podršku od  svih. Kada si na sredini  nitko te ne vidi, ali kada si  na vrhu, onda nailaziš na  sve i svašta.
Što te dočekalo kada si  došao doma?
– Pa ne znam, čuo sam o  pričama još u Kanadi jer su  me novinari zvali. Uvijek  kažem da su mi novinari 90  posto prijatelji, ali ima i  onih 10 posto koji su zbilja  zločesti. I onda su napisali o  meni cijelu moju negativnu  stranu. Iako, to nije negativno, to je ljudski. Nema  čovjeka koji nema greške,  što znači da to ide ciljano i  to nije prvi put. Zato danas  ne dajem svakoj novini intervju, iako one svejedno  pišu što ih je volja. A i kada  te mediji napadaju to znači  da vrijediš. Najgore je kada  te nitko ne dira, jer to znači  da ne vrijediš ništa. Iako,  nije mi jasno zašto me uvijek stavljaju u negativan  kontekst. Svaki čovjek popije, a i svi ljudi znaju da  sam društven i da volim  ljude. Ovaj posao je takav,  uvijek si blizu velikih fešti i  da je netko drugi, tko zna  možda ne bi to preživio. Za  sebe smatram da sam jak, a  u zadnje vrijeme sam počeo  čak i previše paziti. Više  uopće ne pijem bevandu,  upravo zbog medija, ali i  zbog svoje obitelji. Ne želim  da me više itko izaziva i od  mene radi budalu. Da sam  rođen u Kanadi, Njemačkoj  ili Austriji imao bih pet  helikoptera. Ali i ovako sam  zadovoljan, dužan sam obitelji da budem uz njih i da  im uz ove male plaće barem  svojim glasom mogu pomoći. Jer, i oni su meni  pomogli kada nisam imao  za autobus, kada sam iz  Arbanasa trebao ići u glazbenu školu.
Ali dobro se osjećam i  drago mi je da sam ovu  godinu imao možda i najjaču turneju po Hrvatskoj u  svom životu, iako bila je  ona i najteža. Ovaj posao je  jako težak. Po koncertu izgubim po kilogram i pol,  dva. To malo tko zna. Neki  dan je dobro rekao naš  kantadur Šimeto Kević:  „Meni je drago da sam u  klapi, ne daj Bože da sam  solo pjevač”. Teško je, van si  kuće, moraš brinuti sam o  sebi, puno je aviona, čekiranja… Dogodi nam se i to  da s koncerta idemo direktno na avion. A i 53  godine nisu malo, ali držim  se.
Ne mogu sada stati
Što te i dalje tjera da  ideš dalje kada se nakon  tridesetog koncerta probudiš i znaš da moraš odraditi  trideset i prvi?
– Prvo moliš Boga da ti se  vrati glas i tu me poslijepodnevno spavanje spasi. Ovaj posao te ne štedi i  ako ne znaš tehniku pjevanja nije lako odraditi četiri, pet sati koncerta. Ali  bolje da je tako nego da  pjevam kao što sam nekoć –  sam u Crvenoj luci.
Kakvi su planovi za  zimu?
– Već je sve dogovoreno  do Nove godine, a i za  doček imam ponude s nekoliko strana. Iako, najviše  bih volio biti doma. Ali to je  nemoguće. Kada radiš karijeru trideset godina i kada  te ljudi traže najviše, ne  možeš reći “neću pjevati”.  Evo i Oliver, Mišo i Tereza  još pjevaju, a ja sam sada u  najjačim godinama, i što se  tiče komponiranja i svega.
To znači i puno izbivanja od obitelji?
– Najteže je mojoj Brankici, mojoj mami koja svaki  dan pita “kad će Mladen  doći”, bratu Paulu koji me  svaki dan zove… To je jedino što i imaš – podršku  obitelji. Neki prijatelji su  me razočarali, ali nisam  zlopamtilo. No, nema do  moje familije. Branka mi je  najveći oslonac, kao i brat,  sestra i Sara koja je u kući  sada glavna. Ta podrška mi  je bitna. Prije sam bio malo  vragolastiji, ali sada sam  već ozbiljniji. Ne govorim  pritom o koncertima, jer tu  moraš biti „showman”. A  hvala Bogu imam podršku i  od svojih Zadrana koji po  cijelom svijetu idu na moje  koncerte. Čak pedeset posto koncerata vani su upravo moji Zadrani. A to je  skoro već puna dvorana.
Hoćemo li te i dalje  viđati na festivalima?
– Mislio sam da ću se  povući s festivala, ali bilo bi  ružno da barem jedan festival ne ostavim. Zato sam  ostavio Split jer je on najjači. Tamo dođe elita, a ja se  volim boriti.
Huljić se u zadnje vrijeme, nakon skladanja i  pisanja okrenuo pjevanju.  Postoji li mogućnost i kod  tebe za nešto drugačije od  pjevanja?
– Tek sam se sada opustio  jer sam svu organizaciju  prepustio drugima. Sada  mogu lijepo doći odmoran  na koncert i pjevati do  jutra. Mislim da je Huljiću  jednostavno sve to malo  dosadilo i vjerojatno se  zaželio nečeg novog, što je  za mene isto oblik jednog  pražnjenja da bi opet napunio baterije. Ja sam to  riješio na ovakav način,  mislim da je to za mene  najbolje.