Koludrice – vjerne čuvarice samostanskog blaga

Benediktinke sv. Marije u Zadru od 27. do 29. listopada obilježavaju 950. obljetnicu darovnice hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. kojom je on na Božić 1066. g. u Šibeniku svojoj sestri Čiki, obnoviteljici Samostana sv. Marije, darovao posjede u Zadru i njegovoj okolici, a Samostan sv. Marije uzeo je pod svoju zaštitu osiguravši mu “kraljevsku slobodu”. Obnovljen na tim materijalnim temeljima, ali nadasve vođen duhovnim vrijednostima koje crpi iz evanđelja i Pravila svetog Benedikta, Samostan svete Marije živi do danas. Smatra se da su samostan osnovali benediktinci iz sv. Krševana već prije 906. godine, kad se spominje opatica Agape. U natpisu uklesanom u kamen spominje se opatica Lampridija 920. godine, te potom u samostanskom rukopisu Descrizione opatica Agape 1050. godine. Međutim, od 1066. godine Samostan sv. Marije neprestano živi do danas i jedina je preostala od svih redovničkih obitelji u Hrvatskoj koju je utemeljila hrvatska kraljevska loza.
Čikina odluka
Čuvši za Čikinu odluku da obnovi Samostan sv. Marije, opat crkve sv. Krševana, Petar, daruje joj crkvicu ‘sancte Marie Minoris ante portam Bellate’ oko koje Čika počinje podizati samostan. Posjedi koje su stjecale opatice i koludrice Samostana sv. Marije i danas daju plod, kao i tradicija podučavanja po kojoj su koludrice sv. Marije poznate među Zadranima, a koja i danas živi kroz njihovu Osnovnu glazbenu školu sv. Benedikta i dječji vrtić Golubica. Zajedno sa samostanom rasla je i kulturna i umjetnička baština koju su koludrice kroz duga stoljeća očuvale i u Drugom svjetskom ratu, branile je pod cijenu života ne odavši tajnu gdje je blago pohranjeno. Sada je to sakralno blago izloženo u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti koju je Miroslav Krleža nazvao Zlato i srebro Zadra. Koludrice su čuvarice te izložbe i brinu o predstavljanju eksponata posjetiteljima među kojima su relikvijari, kipovi, slike svetaca i zlatovezi od 8. do 18. st.
Kada su u Drugom svjetskom ratu crkva sv. Marije, samostan i kapitularna dvorana razoreni zapaljivim bombama, kao svjedok povijesti i romaničkog graditeljstva ostao je zvonik s natpisom iz 1105. g. koji je izgrađen o trošku hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Osim što je sačuvano sakralno blago, sačuvani su i brojni spisi i pergamene koje bilježe hrvatsku povijest, a sada se čuvaju u arhivu zadarskih benediktinki. Među mnogim dragocjenim spisima, tu se čuva i Kartular sv. Marije iz 11. st. u kojem je darovnica hrvatskog kralja Petra Krešimira IV.
Vrijedne i krativne
Benediktinke ustaju u 5,00 sati i zajedničkom molitvom u 5,30 sati započinju dan molitve, liturgijskog slavlja, razmatranja Božje riječi i duhovnih spisa te rada. Uz rad u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti i djelovanje Osnovne glazbene škole i dječjeg vrtića, samostan ima razne umjetničke radionice, atelijer emajla, čipake, koludrice izrađuju krunice, suše cvijeće od kojeg prave umetke za knjigu, čestitke i slike. Živa je i restauratorska radionica starih knjiga i pergamena. Neke sestre su umješne s iglom, radeći razne vezove, križiće. Vrijeme posvećuju uređivanju crkve, samostana i SICU-a jer “sa svime treba rukovati kao sa svetim oltarskim posuđem”.
“Monah i koludrica nisu pozvani samo na molitvu nego i na rad koji im povjeri opat, odnosno opatica. Pravilo sv. Benedikta sažeto je u geslu ‘Moli i radi da se u svemu slavi Bog’. Važnost monaha i koludrica je u tome da budu znak prisutnosti Kristove, da nasljeduju Krista u ljubavi, poniznosti, poslušnosti, molitvi i radu. Benediktinci su od početaka učili ljude moliti i raditi, pisati i čitati, obrađivati zemlju, graditi građevine i obavljati razne druge poslove. Ne može se živjeti samo od molitve. Sv. Benedikt želi da u samostanu budu radionice. Monasi i koludrice mole i rade i slave Boga”, poručuju zadarske koludrice sv. Marije koje su najstarija redovnička zajednica u Hrvatskoj i nakon jedne francuske, druga najstarija ženska benediktinska zajednica u svijetu.