Više rada za puno manje plaće

Hrvatsko društvo ne raspolaže sa zadovoljavajućom količinom artikulirane kritične mase koja bi bila u stanju pokrenuti šire masovne prosvjede, barem ne u razmjerima koje smo mogli vidjeti u nekim susjednim zemljama ili unutar Europske unije, smatra dr. Krolo

Grčka, Španjolska, Ukrajina, Tajland, i mnoge druge zemlje ovih dana pokazuju ili su već pokazale što misle o tzv. liberalnom kapitalizmu i njegovoj pogrešnoj pretpostavci da će tržište, samo po sebi, rješiti sve društvene probleme. U svom nedavnom govoru američki predsjednik Obama je upozorio da financijski moćnici ne samo da su se izvukli iz „gabule” u koju su upale slomom Lehman Brothersa 2008., nego im takujini nikad nisu bili puniji. Na drugu stranu, rapidno nestaje srednji sloj te se ponovno otvara pitanje pravednosti raspodjele.  Problemi se gomilaju ne samo u zemljama u razvoju, nego i u onima koje sebe vide kao razvijene ali u kojima se upravljačka elita odmetnula od ne samo socijalnih, nego i civilizacijih tekovina. Hrvatska, jedan od etalona takvog ponašanja, na nokat je do bankrota. Izjedena korupcijom svojih oligarha, s pogaženim radničkim i scijalnim pravima, ne ustaje u protestu. Gotovo budistički mirno se ispijaju kave na podnevnom suncu dok je sve manje onih koji taj gušt mogu sebi dopustiti. Zašto hrvatski čovjek ne prosvjeduje pa i oko eklatantnih pokušaja zatiranja osnovnih prava, npr. kroz nametanje Zakona o radu, razgovarali smo s zadarskim sociologom Filozofskog fakulteta u Zadru dr. Krešimirom Krolom.
–    Problemi oko prijedloga Zakona o radu su višestruki. Prvo, izostao je ozbiljan i iskren dijalog sa socijalnim partnerima u procesu izrade Zakona. Postoji cijeli niz dobro argumentiranih primjedbi o potencijalnim posljedicama donošenja Zakona ukoliko ostane u trenutačnoj verziji, s tim da će posljedice u konačnici na svojim leđima najviše snositi radnici i radnice. Drugo, uvodi se fleksibilnost radnog odnosa, no bez adekvatnih mehanizama koji bi spriječili srozavanje radničkih prava. Prema nekim analizama, sličan zakon koji je uveden u Njemačkoj doveo je do velikog društvenog raslojavanja i nejednakosti. Iako postoje osnovane sumnje da će ZOR dovesti do povećanih investicija i zapošljavanja, odnosno da će potaknuti gospodarstvo na oporavak, valja isto tako napomenuti kako smanjenje nezaposlenosti pod ovakvim pravilima može značiti samo jako puno posla sa iznimno niskim ili minimalnim primanjima za većinu radnika i radnica.
Kako tumačite ovu „hrvatsku letargiju” i posvemašnju hibernaciju te izostanak ne samo prosvjeda, nego i bilo kakve organizirane akcije?
–    “Hrvatska letargija” je slojevit društveni fenomen i teško ga je ukratko opisati, no recimo da postoji nekoliko temeljnih silnica. S jedne strane imamo povijesnu dimenziju (odnosno tzv. “iskustvo prijeđenog puta” kako ga naziva američki politolog Robert Putnam), gdje smo naslijedili dosta nezahvalno breme tradicije nedemokratskih društvenih uređenja. U takvom kontekstu javno izražavanje građanske neposlušnosti se smatra rizičnim zbog bojazni od opresivne reakcije jer je povijesno iskustvo pokazalo kakve su posljedice sukoba sa autoritanim vladavinama.
S druge strane hrvatsko društvo ne raspolaže sa zadovoljavajućom količinom artikulirane kritične mase koja bi bila u stanju pokrenuti šire masovne prosvjede, barem ne u razmjerima koje smo mogli vidjeti u nekim susjednim zemljama ili unutar Europske unije. Razbijanjem ili smanjivanjem važnosti društvenih insitucija poput sindikalizcije i solidarnosti (nastalih i deindustrijalizacijom društva), dodatno se smanjila mogućnost šireg i kontinuiranog spektra prosvjeda. Uz ove elemente treba spomenuti i dodatnu retradicionalizaciju ionako tradicionalnog društvenog i kulturnog prostora koja je dobrim dijelom reducirala identitet hrvatskih građana i građanki prvenstveno na nacionalne kategorije.
Navedeni kontekst stvara idealne pretpostavke izmeštanja problema na manjinske grupe, npr. seksualne ili etničke, kao što smo mogli vidjeti na primjerima referenduma o braku, ili peticije za rerferendum o ćirilici. Dakle, sav potencijal za šire društvene prosvjede se rasplinjuje zbog navedenih strukturalnih okolnosti, a mišljenja sam kako će se negativni trendovi nastaviti dokle god postoje sustavni otpori modernizaciji hrvatskog društva.
 Što uopće može pokrenuti promjene u načinu upravljanja, ne samo državom nego i cijelim društvom?
–    Moram priznati da promjenu jako teško vidim jer razni pokazatelji činjeničnog stanja u društvu ne ostavljaju puno prostora za optimizam. Većina društva je politički i kulturno zatvorena što posljedično znači ili teško prepoznavanje programa koji bi značili eventualnu promjenu dosadašnjeg stanja, ili njihovu stigmatizaciju kao nedovoljno “narodnu” ili “nacionalnu”. Izlaz je jedino moguć u daljnjoj modernizaciji društva koji će biti vezan uz ideju građanske i socijalne države, no po svemu sudeći percepcija tako uređenog društva u Hrvatskoj još nije dovoljno sazrela.