Uskrs i tucanje… U mozak

SRBI I “MARSOVIJANCI”
Nikako ne razumijem zašto se na televiziji reklamiraju stvari koje se same po  sebi razumiju. Povijesni primjer je ona  stara reklama za PDV u kojoj se Hrvat  hvali Talijanu i Nijemcu kako je, doduše,  istina da oni imaju “ivu” i onaj “merverštrojer”, ali da je on, eto, srećom  dobio “pdv” pa im je ravan i pun ponosa.  Ne spominje da im nije ravan i po  primanjima, ali to je već druga priča.  Najnoviji biser je spot u kojem se reklamira to da treba  odgovarati na pitanja popisivača. Nevjerojatno. Pa što se  tu ima reklamirati? Dužan si odgovarati i gotovo, a hoćeš  ti biti Hrvat, Srbin, Marsijanac, Klingonac ili Eskim, to je  tvoje pravo. Ako netko ne želi reći da je Srbin, zašto ga  treba reklamama nagovarati na to? S druge strane, iz toga  proizlazi da je svatko tko kaže da je Marsovac ili tako  nešto, u stvari Srbin.
Spot je posebna priča. Popisivač ima pogled (i opći  izgled) kao gestapovski oficir koji upravo pokušava od  zarobljene ilegalke izvući priznanje gdje se u okupiranom  Zagrebu krije “ilegalna štamparija”, i to trenutak prije  nego što će sa verbalnih metoda prijeći na one druge.  Posebno je odvratan trenutak kada anketiranog ispravlja  da se na hrvatskom ne kaže Marsijanac nego Marsovac. To  znači da se s ovom reklamom ohrabruje Srbe da jasno, bez  ustručavanja, kažu što su po nacionalnosti, a u isto ih se  vrijeme proziva što ne govore čistim hrvatskim jezikom.  Čudno. Meni je to strašno glupo.
BRAĆA PO RETORICI
Jeste li primijetili koliko su u svojim javnim nastupima  slični Zdravko Mamić i Milan Bandić? Usporedite njihove prodorne, grozničave poglede, začuđene izraze lica,  nevjericu nakon svakog postavljenog pitanja, agresivni  izgled poput zvijeri koja će već trenutak kasnije skočiti na  žrtvu i raskomadati je očnjacima i ostalo što iz to ide pa će  te vidjeti da sam u pravu. Prvo smo par dana gledali  Mamića kako se pjeni zbog “tko zna čega opet”, da bi kraj  tjedna pripao Bandiću i njegovim dječjim vrtićima, jogginzima i ostaloj zanimaciji. Obojica strahuju za svoj život,  ali i sigurnost svojih obitelji, obojica su okruženi izdajicama i neprijateljima, gajili su “guju u njedrima” i  nikako im nije jasno kako netko može imati nešto protiv  njih tako savršenih i poštenih. To su ljudi jako ljuti i  uvrijeđeni.
POVRATAK VEĆ ODAVNO OTPISANOG
Ovo me podsjetilo na jednog političara koji je petnaestak godina uporno gubio sve izbore, stalno je imao  ono lice uvrijeđenog djeteta kojem ne daju igračku, uvijek  mu je netko bio kriv, “mene nitko ne voli” i sl. I sada, na  vijestima, čujemo da se odlučio opet vratiti za sljedeće  izbore. Stranka mu nikada nije osvojila više od 5, 6, 7%  glasova, po anketama stoji jako, jako loše, ali on hoće  nazad u politiku, pa hoće. Što bi rekao jedan moj prijatelj,  “taman smo ga nekako uspjeli zaboraviti, a on se ponovno  vraća”. Neke ljude usitinu nikako ne možete ukloniti iz  javnosti.
JAKO VAŽAN PRILOG
U RTL-ovom “Exkluzivu” bude svakojakih budalaština,  ali ovog su petka prešli sve granice dobrog ukusa i zdravog  razuma. Tema je (citiram) – “Kako postići najultimativnije  jaje, razbiti sva ostala i zadiviti društvo”. Možete zamisliti  kakvo je to društvo koje ovakve gluposti mogu zadiviti.  Prvo nam je kuhar (za skuhati jaje treba pitati profesionalnog kuhara) rekao kako se treba skuhati jer to je  velika nauka, pa su otišli na tržnicu gdje su birali najbolje  jaje, a onda se se neka dva nesretnika natjecali čije će jaje  pobijediti. Cijelo su vrijeme za mišljenje pitali prolaznike  čiji su komentari bili na razini priloga, tj. puni otvorenih  aluzija na “tucanje” što je očigledno jako povezano s  kršćanskim blagdanom koji se zove Uskrs. Kakvi vjernici  – takvo i poimanje blagdana.
BEZ NJEGA NE MOŽE
U HRT-ovoj emisiji “Hrvatska uživo” mogli smo vidjeti  zanimljiv prilog o akciji “Stop piratstvu i krivotvorinama”.  Pokazivali su nam kako prepoznati originale od kopija  (naučio sam da original, kada su traperice u pitanju, ima  bijelu svilenu unutarnju etiketu, dok je kod kopije ista  plavkasta) i ostale podatke koje nam mogu koristiti kod  kupnje nekog proizvoda. Saznajemo da se krivotvori  doslovno sve i da čovjek nikada ne može biti siguran što  kupuje (he, he, sada sam se sjetio onog parfema sa  benkovačkog sajma – “Cook Chamele Paris”). I onda, pred  sam kraj priloga, apsolutno niotkoga očekivan, nepozvan  i bez ikakve zdrave logike, u kadar ulazi jedno golemo  tijelo i grli novinara koji upravo ozbiljno razgovara s  nekim carinikom. Radi se, naravno, o pjevaču Hudomu  Žaku koji očigledno po cijele dane hoda po Zagrebu i traži  ima li negdje koja kamera pred koju se može ugurati.  Poput duha, dok ova dvojica razgovaraju, on gleda u  kameru, upućuje jedan slatkasti osmijeh i zatim se lagano  (lagano?), gotovo klizeći, udaljuje u nepoznatom pravcu,  do novog susreta, do nove kamere. A možda to i nije tako  bilo, možda sam ja to sve sanjao, jer koliko se taj lik  povlači po ekranima, nije ni čudo da je postao poput  noćne more. A o kućnom odgoju – drugi put.
[email protected]