Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Prva dalmatinska proleterska

Autor: Slavko Govorčin

26.07.2013. 22:00


Jutro, sidi isprid svoje konobe na portu Komoševa na Malom Ižu Toman Marijan, pasanih osandeset godišć, ma još dobro držeći. Nekad isprid konobe vezana barka, u konobi mriže, parangali, bačve vina, demižona rakije, mašteli u čekanju roda maslinova, kamenica…
– Godine kuru, činu svoje, god in ćaćin, – sjetno će Marijan.
– I ča? – pitan.
– Propju mi je lipo. Sidin, meditiran, ovo dojdućih dana vraćaju me na godište 1942. Na pobunu Maloiških ribara, težaka, mornara, ciloga mista kuntra talijanskih fašista u dnevu 26. 7. Oteli nam ulje, a mi naše prolili u more. Čini maslinovo ulje bonacu, išćemo mir, a ono rat.
A meni dvanajesto godišće. I ala, ja, sestra Milenka, mati Mila i ćaća u talijanski logor na Molat. Neki pijani starac reka mi za ćaću: » Kvešto omo ima in boško due frateli.« I oko pet stotina sužnji, Ižana vozi »Crna Marica« za Kampo koncetramento di Melada.
A tri stotine naših mladića i divojaka u partizane, do Bukovice, Like, Bosne, Neretve, Sutjeske, do mora, do Zadra, do Trsta…
A nas sužnje pod šatore, pi na tešeru slanu vodu, i ala, bravo, u skulu, učimo ka talijanski, dopo na pričest, i dopo oštije slana srdela.
Odslužili Musoliniju i Vitoriju terca Re di Italija tri miseca na pravdi Boga u logoru. I doma na Iž, kuće opljačkane, spaljene, 206 poginulih…
Krenuo ti ja 1944. za Vis. Nas vela grupa mojih vršnjaka, određeni smo kad bude prilika da izučimo razne zanate, službe itd. Lutamo Visom ja i jedan Veloižanin, nabasali na komandu Prve Dalmatinske proleterske, dobili uniforme, oružje i Marjan biva kurir u drugoj četi Prvog bataljona, Prve Dalmatinske, proleterske, narodno-oslobodilačke udarne brigade. I dva Talijana s menom.
E, ovo: na Visu dobivali vodu za likariju. Gospe moja, pa ja i ovi moj otočanin pot za potun pi’ vino. Dica a isprid tebe kaba’ vina.
I krenuja moj borbeni put: Od Visa za Široki brijeg, Mostar, vraćaj se u Metković, pa za Makarsku, Podgoru, Split. Šibenik, Obrovac, Gospić. Otočac. Iz borbe u borbu, u jurišu, u maršu noć i dan, ritko kamionom, priko Vratnika za Senj.
Da, da, sićan se Rijeke, Katarina u bunkerima, koliko je naših palo u jurišu strminom Rječine.
Do Trsta priko Općine, do Mafalkona, Tržiča, Gorice. Njemačka kapitulirala nekoliko dana a mi još u jurišu.
Pa Englezi, pa pulitika, pa… I ala, posli dvadeset dana od rike Soče za Poreč u Istru.
I dali mi urlab. Moja mišćanka Rokov Milka, partizanski oficir, prešla i Sutjesku, Drinu i Neretvu, misto puške dala mi strojnicu, nova uniforma, borati, ma ke soldat pod zvizdun crvenom. Partizan, proleter. Koliko i čime san sve putova od Poreča do Iža i nazad triba bi pisati veli libar.
 Na ćaćinu zamolbu generalu Banini, momu Ižaninu bio san demobiliziran.    
I bi mir, naučija za krojača erste-klase, svoj obrt na Riki.
Ćaća u navigaciju, mati doma sa sestrom, okućio se lipo, posta obiteljski čovik, sin profesor, unuk Luka glazbenik evropskog ranga.
I ča? Ja i moja draga na Ižu u mirovini. Imamo 80 stabala maslina, imali i barku, bilo je ribe po guštu, sve nam čestito…
E i ovo: Imi san dida Šimu, zvanog: Šindija. Visok, jak, ribar, imi svoj leut, od mriža migavicu, tratu, parangale i još, hrani famlju od dvadesetak čeljadi. I spominje ga i dan-danas Iž: najduhovitiji čovik na Ižu.
Ča gladniji – to duhovitiji. Je, zna san ga i šuperati, Bog mu grisi…
P.S. pisac ovih redaka zabilježio je lipi broj stranica priča, kvaka, dosjetki Marijanovog dida.     Šoto-škrito
Šjor Vice od butige Kalelarge