Sto dana – premijer bez mana?!

Politički medeni mjesec za premijera Plenkovića prošao je, moglo bi se reći – medeno. HDZ i Most su u ljubavi, nema potresa, u stranci se smirile strasti, a najveća oporbena stranka SDP bavi se sama sa sobom i svojim predsjednikom Bernardićem koji nije nego zasjeo na tron, a već mu ga ljuljaju unutarstranački (ne)prijatelji.
Na vanjskopolitičkom planu, reče Plenković, nije počinio nijednu pogrešku, potpisuje sve što je rekao, iza svega stoji, a kritičari neka bruje da je tim posjetima učinio više štete nego koristi. Uz sve to rejting HDZ-a i samog premijera je povisoko na političkoj pozornici. Što bi čovjek više poželio, pa i građani su, kako pokazuju ispitivanja, u najvećem postotku dobili što su i očekivali. Sva sreća pa i nisu očekivali previše!
Osvrćući se na sto dana svoje Vlade, Plenković je, naravno, htio reći kako su on i njegovi ministri naporno radili pa je rekao i to kada bi medeni mjesec bio toliko naporan da bi se malo tko ženio. No, koliko se premijer sa svojim ministrima naradio hvalio se on sam uobičajenim rječnikom, punim općih mjesta i fraza o gospodarskom rastu, političkoj stabilnosti, socijalnoj osjetljivosti, do neba učinkovitoj poreznoj reformi, Ininoj strateškoj važnosti, demografskoj obnovi…
I kako to inače u politici biva ono što je za vladajuće sto dana premijera bez mana, za oporbu je sto zgubidana. A prava ocjena dolazi od građana, koji bi po tome žive li bolje ili ne, vide li odlučnost ili ne, najbolje pokazali jesu li Plenković i njegovi izabranici zaista radili ili su “krali Bogu dane”.
Ono što se Plenkoviću treba priznati svakako je smirivanje ideoloških tenzija i natezanja, mada je i toga bilo s pločom u Jasenovcu koja čeka pravorijek povjerenstva, kada već on sam nije o tome mogao donijeti odluku koja bi sve zadovoljila. Jer, zna se, Plenković voli za sebe reći kako je čovjek dijaloga, iako su konačno iskrsnule i situacije u kojima je pokazao kako i on ima ego i kako ne da na sebe kada ga netko takne u žicu. A bolna mu je točka, pokazalo se, kada ga netko naziva briselskim projektom… Oni koji su čekali kada će taj toliko smireni, odmjereni i uglađeni premijer “puknuti” i to su dočekali, a moglo se ovih dana čuti kako će premijer otkriti i svoje žešće lice. Neka žešće nametne svoju priču o toleranciji, demokraciji i europskim vrijednostima kao poželjnu atmosferu u hrvatskom društvu i zavrijedit će prave pohvale, puno važnije od samohvale.
Za razliku od njegovih istupa u kojima je u velikoj mjeri “izvozao” sugovornike i izgovorio samo što je htio i koliko je htio, oporba ga je zasula kritikama kako nije napravio ništa, kako je to najgori start Vlade do sada i kako hvaljena porezna reforma, nije išla na ruku siromašnijim građanima, kako od kurikularne reforme neće biti ništa, kako se nije smanjila opća stopa PDV-a, kako nema jasan plan što bi s Inom, kako je licemjerje pokloniti se u Izraelu žrtvama holokausta, a tolerirati ploču u Jasenovcu s natpisom “Za dom spremni” – ukratko, sve kontra Andreja… Na iste stvari vlast i oporba gledaju potpuno drugim očima. I to je uobičajeno. Ono što zabrinjava nije toliko niti ovih sto dana Vlade u kojima je Plenković svojim gardom ne samo sve stišao, nego i uspavao do te mjere da se sve uljuljkalo iza njegovih lijepih riječi o velikim potezima od kojih je, međutim, građanima malo ili nimalo bolje. Boži Petrovu, sad predsjedniku Sabora, sigurno je bolje pa više reforme ne spominje.
Jasno, ne ide to preko noći, no uvijek se pri formiranju Vlade upozoravalo na to kako dok ima visoku potporu građana mora krenuti u nepopularne reforme, rezove i uređenja sustava kako bi se rezultati ipak jednom pokazali, a ne kako bi i vladajući i građani još jedan mandat “prespavali”. Izgubljeno vrijeme uvijek dođe na naplatu.
Naime, Vlada Andreja Plenkovića može u lijepu političku priču ukoričiti i narednih sto dana, no onog trenutka kada se građani (većina) probude svjesni kako ništa nisu dobili osim nekoliko desetaka kuna na plaći, jeftinije pristojbe za neke dokumente i slične sitnice, bit će kasno za traženje novog povjerenja.
Plenković ne bi smio prokockati šansu za velike reforme kada mu politički nitko ne prijeti jer novi izgubljeni dani u odgađanju reformi školstva, pravosuđa, zdravstva, od kojih su strepile sve Vlade, mogli bi dati za pravo kritici kako premijer samo “puno zuji, a malo meda daje”.