MALI RIBOLOV

Osan dana da Riko ne dolazi u ono buže od toverne. Ne čuje se da je u gripi, likara ni viditi u njegovom dvoru, ono bokun gajete u po’ karga vode, Dara, žena mu do butige i doma bez Faljin Bog.
A Riko je još dobro držeći. Mirovina, je da ni Bog zna ča, pari na lumin, tinja, gori… Godišta, oboje oko sedandesete. Ono intrade od maslina, trsja, tri kokoše i pivac, maška, od mriža: dvi poponice, kogol, parangalić, feralić, koća malo veća od fuštana… Dica im po svitu od Amerike do Australije.
Dara prva pivaćica u crikvi, Riko meštar od buća, briškule i trišete, bravo, i zapivati u klapi… a u ovi dani – lišo.
I ča? Ka da ih nema živih. Susidi pričaju o zatvorenim škurinima.
Pa dogovor: odbor, zvani: dobri ljudi od starine u vižite do Rika i Dare.
Došli u punom sazivu. Lipo seli za stol, kavica, rakija, bićerin i muk.
I Riko otvori špinu:
Mali ribolov (?!) Užgeš radio, otvoriš televiziju, a ono po cili dan razgovori o malomu ribolovu na Jadranu. Booožeee, pameti na kvintale.  
 Meni je did, pradid, i ćaća bi ribar: Kolike mriže, leuti, gajete, vesla. Još ka dite uze san veslo u ruke, krok, mokar i potan u slanoći mora. Na ribarskom brodu vanca san do kapitana. Oko sedandesete godine pasanog vika dali nan na brod vojničku pušku za ubijanje dupina. Je! Istina. Ma meci su bili pod mojin ključun. Ubiti dupina?
 A Jadran je malo more. Ćaro, slano, siromašno planktonima, bogato brojem kvalitetne ribe, ali u malin količinama.
 Alati za ulov ribe sve moderniji, apetiti brez granice, pohlepa pojedinaca za pinezi kreši do ludila, i di smo? Ne poštuje se stađun ni art.
Nekad, na Ižu, Kukljici, Kalima, Salima, praktično nije bilo mista na zadarskim otocima di ni bilo migavice ili šabake (kogol). Di su još trate, vrše, parangali se topili u po’ kulfa za pasi, maške, raže, hobotnice. Potezala se mriža u svakoj vali ali se zna red. Običava san baciti koćicu, uvatin desetak kila, po’ mista bi kušalo frišku ribu, kad se potezala migavica na otoku su zvonila vela zvona. Družina za tunaru i do četrdeset ribara, za plivaricu dvadeset, pa leut, dvi svićarice, portulata. Ludar – dvadeset ribara, krok i poteži od zore do mraka. Zubaci, arbuni, podlanice, trlje, ušate i druge ribe, ala veslaj na četiri vesla u Zadar na peškariju, in-šoma sva plemenita riba za Ankonu.
Ritko je bilo porta na otoku brez magazina za soljenje srdela, lokardi. Skuše sada ni za lik. Ižani, Kaljani, Lazarećani, Kukljičani, Saljani, ma ča. Po Dugog otoka, Molat, Ist, Premuda, ala lovi na parangali landrovinu, pa suši, minjaj za ulje, sir, za lopiže, cripnje…
 Još od trinajestog, četrnajestog stoljeća znalo se i poštovalo da su vale Molašćica, Sakarun, Talašćica imovina samostana sv. Krševana, sv. Marije i drugih parona od Grada. Bravo: i davala se desetina i do trećine ulova vlasniku, a samostan sv. Krševana ribarima dariva kus kruha i kvarat vina.
I bi notirano u koji dan u misecu, i u kojoj vali smiju loviti ribari od Iža, Molata, Sali, itd.
A sad? Da Otočni sabor? Može. Kad ribari sa Cresa posli lova meknu peći manule, bugve, trlje, in-šoma: dva, tri ražnja, puk na Mljetu opazi dim, vesla u ruke, dviži jedro i ala na regatu dok se ražnji ne ohlade.
I štovani moji mišćani, ja ribar Riko i moja Dara čekamo novi zakon o malom ribolovu. Čekamo ga na zaokretu kad minja brzinu, god mu njegov.
A zakon imamo od starine, ma izgubili smo obraz. Brez obraza nima paragrafa, jerbo, ti san vam reći, jedino otočanin i Primorac imaju za pravicu činiti zakon o ribolovu na moru, jedini mi imamo obnigaciju spričiti daljnje pustošenje mora Jadranskog. Ravljanin, Dugootočanin, Lazarećanin, Ižanin, Molaćanin, Silbinjanin, itd. Oni su jedini čuvari mora oko svoga školja, oni imaju za pravicu uzeti kitu trna i potirati zlotvora, onoga koji u pohlepi želi napuniti ledenice, pružiti otoku rozi i via do drugog đira.
Šoto-škrto
Šjor Vice od butige Kalelarge