Neka osjete da je naše najbolje

Svaka njiva je bila uredno izorana. Vršidba privedena kraju, a stoka napašena. Nitko se nije usudio rodbini brazdu odorati ili ružno pogledati siročad. Gdje je to zajedništvo, danas?

Po običaju, svake godine u jesen, kada počnu padati kiše i kada je vrijeme za sijelo i prelo, svratim do djeda ti Slavka Zekanovića. Nas dvojica, onako u miru, uz asistenciju babe Kate, preletimo cijeli rod, od šukundjeda Šime pa sve do danas.
Četvrtak je, 19. studenoga 2010. godine. Kiša, gotovo cijeli dan ne prestaje padati. Starina ne može nikud od svoga dvora i kužine. Sedam je sati, uvečer. Zvonim! Nitko ne otvara vrata. Televizija se dobro čuje. Otvorim vrata od kužine, a njih dvoje, svatko na svome kauču – zadrijemali. Malo prodrmam dida Slavka, a on će: Otkud ti sinovac?! Kažem – navratih posjetiti vas i malo popričati. Zna on dobro što mene zanima. Svake godine, prisjeti se on i nekih novih detalja o rodu i to mi požuri ispričati.
Ljubimac Marije Terezije  
Znaš li ti – reče on – da je tvoj pradjed Ante imao prekrasnog brata, baš kao sin ti Ivan. Vojsku je služio u Austriji, u tjelesnoj gardi Marije Terezije. Pričalo se da su Mariji slaba strana bili zgodni vojnici. Ako bi bacila pogled na nekoga taj bi s njome morao  prespavati. Ujutro se ne bi pojavio na smotri. Tako se niti brat od tvoga šukundjeda ne pojavi na jutarnjem postrojavanju. Sine Ivane, ako kojim slučajem vidiš u carstvu Marije Terezije sebi istoga, sjeti se ove priče i reci mu da ste rod. U cjelovečernjem razgovoru više puta mi starina ponovi riječ „zajedništvo” – danas u negativnom smislu, i kako se zajedništvu i brizi jednih za druge, nekada, puno, puno  pridavalo pažnje.
Starina krene još dalje s pričom. Tvoj pradjed Ante umro je jako rano. Moj otac je tada imao devet mjeseci. Najstarije dijete je imalo trinaest godina. Osta sedmero djece s materom, bez ikakve zaštite. Sirotinju na škrtoj zemlji treba othraniti i sačuvati. Na sirotinju, kaže se, i zec onu stvar vadi. Kao zaštitnik obitelji, pojavio se Krše Marušić pok. Baje iz Ljubačkih Stanova. Kršina mater je ćer od tvoga šukundjeda, Šime Zekanovića. Nije bilo ni svetka ni petka da on ne bi obišao obitelj. Svaka njiva je bila uredno izorana. Vršidba privedena kraju, a stoka napašena. Nitko se nije usudio brazdu im odorati, ili ružno pogledati siročad. Gdje je to zajedništvo, danas?
Zajedništvo u nevoljama
Sine Ivane, sjetih se i ja životnih nevolja i zajedništva u nevoljama. Godine 1960., u mjesecu travnju i svibnju, ne padne skoro ni kapi kiše. Sijena za stoku nije se nakosilo ni četvrtinu od normalnoga. Pšenica i žito „malo zrnja dadoše”. Na kukuruzu, tu i tamo, po koje zrno. Za prehraniti obitelji, brojni iz sela morali su odmah nakon obavljene berbe grožđa na rad u Gorski Kotar. Zimi, po snijegu i ledu, radili bi na probijanju cesta, spavali u hladnim barakama, usred šume. Kišni i snježni dani, kada se nije moglo raditi, nisu im bili plaćeni, a za hranu se odbijalo. Zaradom za mjesec dana moglo se kupiti dvjesto kilograma brašna. Da bi kobila Dorata preživjela tijekom zime, davali smo joj jesti lozu od vinograda, isjeckanu na komadiće, i miješali slamom. Iz njive se vadio korov, prao od zemlje i za poslasticu bi ga Dorata pojela. U Bibliji se, s razlogom spominje, sedam gladnih krava, o čemu mi malo marimo.
Te godine, na rad u Gorski Kotar, morali su otići i susjed Ivan Jelinić i Ante Kalac. Obojica pošteni, radišni, brižni roditelji i čestiti ljudi. Trebali su otići sredinom mjeseca listopada i vratiti se početkom ožujka, jer tada počinju poljski radovi. Svaki kod kuće ima po petero nejake djece. Sve jedno drugome do uha. Golo i boso. Kao da ih danas gledam. Jedne večeri je došao jedan susjed, a drugu večer, drugi, i ocu mi rekoše: Ujutro rano idem na «radnju» u Gorski Kotar. Pripazi mi na djecu i polje. Otac bi ih počastio vinom, malo bi se našalili a potom otišli kući. Riječ „pripazi” u sebi je tada krila puno odgovornosti. Ako bi se tko od obitelji razbolio morao si ih voziti do doktora. I blago se znalo razboljeti. Trebao si razrješavati međususjedske svađe… i sl. Isto tako, ako bi im nestalo, dati im petrolja za svijeću upaliti.
Alat i nauk vrškog obućara
Te zime, prve nedjelje iza Nove godine, baba ti Zorka krpala je obuću brojnoj djeci, kako svojoj, tako i susjedovoj. Naišao je Ante Batović, vrški obućar koji je godinama radio obuću za sve nas. I – priupita Zorku: Ma, nisu valja sva ova djeca tvoja? Ne, nisu! – odgovori ona. Mojih je dvoje, a ostali su susjedovi. Kada je vidio kolika je volja u Zorke za pomoći susjedima, dođe mu milo i reče: Zorka, imaš dušu, zlatne ruke, oko tebe sve sirotinja, alata nemaš? Sljedeće nedjelje donijet ću ti alata i materijala. I zaista, sljedeće nedjelje, na nosaču od bicikla, Ante Batović, dovezao je Zorki podosta šila, igala, kliješta, stopicu za rad, gume, špaga i kože. Zorka je brzo naučila i druge poslove kao npr. štramce praviti, popravljati odoru od konja. Da nije alata Ante Batovića, zlatne ruke ti puno i ne znače.
Zadnje subote u veljači sljedeće godine, ispred kuće na siđi sjedili smo otac i ja. Djeca  susjeda Ivana, nešto su radila ispred njihove kuće. Naišao je drugi susjed, po godinama, kao djed ti. Počeo je vikati na djecu. Djed ti je to promatrao i nije se miješao. Kada je susjed prišao starijem malom i uhvatio ga za vrat, djed je toliko glasno viknuo i potrčao za susjedom. Bože, koje li trke!? Susjed, vjerojatno, nije ni znao da ti je did preuzeo obavezu „pripaziti” na djecu.
Utakmica protiv Vlašića
Po sjećanju, početkom mjeseca kolovoza 1960. godine, mladež Krneze dogovarala je nogometnu utakmicu protiv onih iz Vlašića s otoka Paga. Prevest će se s naša dva kajića. Veslati će četiri vesla po čamcu. U subotu, oko sedamnaest sati, u vinogradu ispod brda, šuljali su travu did ti Pere i baba Zorka. Ja sam uz vinograd bio na ispaši s Doratom. Odjednom – gle! Stvori mi se pred očima većina momčadi i nosi kožnu  loptu. Lopta izgleda rascvjetala kao plod od prezrelog šipka. Na nekoliko mjesta je iskočio bujol. A, oni  svi u jedan glas povikaše: stara!! Tako su zvali babu ti Zorku od milja. Ovom loptom se ne može igrati! Sutra je dogovorena utakmica protiv Vlašića. Uze ona loptu u ruke i okrene je nekoliko puta te reče: pa ko će ovo popraviti? Ovo je teže nego novu loptu napraviti! Did Pere reče: Moraš im to srediti! Možeš ti to! I – pade dogovor. Ja ću srediti loptu – a vi pobijediti. Oni će, zatim, u glas: stara – dogovoreno! Baba ti baci motiku, uze loptu i  dva kilometra pješice do kuće. Izvadi bujol iz lopte. Uze šila i do mraka napravi loptu kao novu. Janjećim lojem namazala je loptu da bude mekša i da šavovi manje pucaju. Sutradan je utakmica uredno odigrana. Po povratku, pita ti did Pere dva najbolja igrača, sina Marka i sinovca Tonija kako je bilo? Nezaboravno! – odgovoriše. Utakmicu je promatrao i Joskać. On ti je iz plemena Zekanovića. Žena mu je iz Vlašića. Tamo je već dugo godina, u laštvu. U Krnezu je rijetko dolazio. Kada je završila utakmica, sve nas je pozvao na sir i piće. Vidjevši toliku krnezarsku mladež u svojoj kući, stalno je ponavljao i suze su mu na oči navirale: „Ovo su moji! Ovo je sve  moj rod!…”  Sira – pun stol. Vina – pun stol. Žali Joskać za starim krajem, krnezarskim poljima, prijateljima i djevojkama iz rane mladosti. Oni, iz srca, zapjevaše nekoliko pjesama. A, on se još više rastuži. Grli ih jednoga po jednoga i poziva da ostanu cijeli tjedan kod njega. Samo da vas gledam i divim se rodu svome – govorio je. Did Pere ga dobro  zna. Skupa su odrasli. I, kada je ovu priču djed ti čuo i on se rastužio, suze mu potekoše, a za rezultat utakmice i ne priupita.
Poruka rodu svome
Pošto smo se malo više zapričali, u kužinu dida Slavka ulaze kćeri Mira i Jela. I druge kćeri su uvijek pri ruci, ako starima nešto zatreba. Hvala Bogu, za sada im pomoć puno i ne treba. Djed ti je Slavko sada u devedesetoj godini, a baba Kata u osamdeset petoj. Sine Ivane,  da ih vidiš! Oni ti svaki dan idu u polje, iako, za to nemaju potrebe. Ako je kojim slučajem kiša, did ti je previše nervozan. Baba kaže: „Cijeli dan grinta.” Did vozi traktor kao mladić, a baba Kata kao cura na blatobranu. Kada se voze na traktoru, didu ti zvuk motora čini neku vrst glazbe. Oni ti se vesele, kao djeca, svemu: nasadu, plodu, cvijetu, žuboru potoka i pjevu ptica. U njihovoj kući uvijek je u vazi poljsko i šumsko cvijeće. Kruh peku od svoje pšenice. Vino piju svoje. Nema u njemu kapi vode i dodatka šećera. Ljetos kažem babi Kati da ću joj pomoći, da se lakše popne na traktor. Hvala, Jurček, reče ona: ja imam svoj sistem i ja se bez problema penjem. Ako bi mi netko pokušao pomoći mogla bi preskočiti neku radnju i mogao bi nastati problem. Sva imena roda, od tvoga prašukundjeda Šime, pa sve do danas pamte bez zadrške. Za vožnju traktorom, prigovaraju im ćeri. To je sasvim u redu. Plaše se, da se zlo ne dogodi. Ali, oni ti ne mogu, bez svoga traktora, svojih polja i šuma. Sine Ivane, često se pomoli za njihovo zdravlje. Mi ćemo osobno, po običaju, čestitati im Božić i Novu godinu i čuti po ko zna koji put priču o rodu svome. Baš, onako, da se ne zaboravi.
 Znaš što Jurček, reče starina: Ne veseli me kod nas ova situacija! I, zašto se često govori, mi smo mala zemlja, mi ne predstavljamo u svjetskim razmjerima ni ovo, ni ono. Ima država koje su iste ili manje od Lijepe naše. Za njih se dobro čuje i veliki ih često pitaju. Njih krasi zajedništvo, rad, vjera u Boga i sloga. Zato, moramo raditi kao na pobjedničkoj utakmici „jedan za svih- svi za jednoga”.
Na rastanku, did Slavko reče: Prenesi ovo sinu Ivanu! “Lijep si, zdrav, mudar, pametan, i uređen. Sa tvojom lijepom snašom, uhvati se odmah u kola svih kontinenata svijeta. Brzo hvatajte njihov korak. Kada ste ovladali njihovim korakom, krenite našim korakom i povedite našu  pjesmu da je svi čuju i razumiju. Kada umorni svi posjedaju za stol, poslužite ih našim dobrima, našom janjetinom, velebitskim i paškim sirom, dalmatinskim pršutom, slavonskim kobasicama, ninskim kulenom, vinom iz naših vinogorja, sokom od višnje, kolačima i kruhom od slavonske pšenice…, pa neka osjete da je naše najbolje. Naša hrana – na našim i tuđim stolovima.”