Zašto je porez na nekretnine “kap koja prelijeva čašu”

Temeljni problem vladajućih (ili samo SDP-a jer se i ostali u koaliciji ograđuju) je što je, u tradicijski stvorenim odnosima, hrvatska stvarnost "poremećena" pa nekretnine nemaju tek oni koji to mogu platiti, već i gomila ljudi koji su bez dohotka ili na granici socijale, jer smo u zemlji "rijetkih i tankih" dohodaka, a česte, velike (pasivne) i prethodno stečene imovine
Odlučnost SDP-a kao vodećeg dijela Vlade (Saborske  većine) da uvede porez na  nekretnine naišla je na sklisko tlo. Ne zato što to ne bi  bio jedan uobičajen potez  (porez), štoviše u nekim  svojim nakanama i pravedan, prisutan u većini svijeta, već zbog nesklada s  hrvatskom stvarnosti koja  nije usporediva s većinom  drugih zemalja, a što je kreatorima zakona očito izmaknulo.

Terećenje građana
Hrvatski su građani do bezobrazluka osiromašili, a  svođenje tereta krize na  njihova leđa temeljni je princip. No to nije specifičnost  Hrvatske, već je to prisutno i  u nizu drugih zemalja. Odsjedilo se dizanje PDV-a,  struje, plina i čega sve ne, pa  i nameta lokalnih zajednica,  a ne tek Vlade, ukidanje  određenih "dodataka" na jadna primanja, masovni gubitak radnih mjesta, uz daljnju ugroženost još nekoliko  desetaka tisuća trenutačno  zaposlenih, ali se ustalo prilično oštro, čak i unutar vladajuće koalicije, protiv poreza na nekretnine.
Jednostavan je razlog što  je Hrvatska zemlja ekstremnog nesklada između imovine, posebice nekretninske,  i dohotka, odnosno raspoloživog novca, tekućeg  prihoda, a koji se ostvaruje,  prije svega, radom.

Nesklad dohotka i imovine
U svijetu je rijedak primjer  ljudi "koje pas nema za što  ugristi", kada su u pitanju  novci u lisnici, a koji istovremeno raspolažu znatnim naizgled i impresivnim  količinama zemlje, kuća i  stanova. Istina je da je bogatih i raskošnih atraktivnih  stanova i kuća na ludim lokacijama i sl. u običnog puka  malo i da bi u tom pogledu  bilo očekivati da se ovakvo  porezno terećenje podrži.  No, golemi je broj ljudi u  Hrvatskoj koji imaju na sebe  zemlju koja se manje-više ne  koristi, koji su naslijedili dio  imovine u smislu kuća ili  dijelova na vrlo često potpuno neatraktivnim predjelima za prodaju. A novca da  bi platili bilo što pored onog  što već plaćaju više nema.  Što znači da bi morali nuditi  "budzašto" nerijetko djedovinu. I tu je puklo. Izgleda  apsurdno, ali u nekim normalnim prilikama kada bi  ljudi u Hrvatskoj imali pristojan dohodak od rada bilo  bi lakše progurati ovaj temeljno i pravičan porez. No  on bi sad najteže pogodio  iznemogle i osiromašene kojima je nešto imovine  pružalo ako išta utjehu.

Siromasi – "nekretninaši"
Hrvatska ima upisanih zemljišnih vlasnika skoro kao  trećina SAD-a jer tamo zemlju posjeduju samo oni koji  je obrađuju. Oko 92 posto  hrvatskih obitelji živi u  svom stanu i kući (u vlasništvu), a u Njemačkoj oko  50 posto. U Hrvatskoj oko  36 posto stanovnika posjeduje drugu nekretninu, i tako redom.
Među njima je masa onih  koje u ovom trenutku "pas  nema za što ugristi". Što će  dobro doći onima koji posjeduju nekretnine koje je  zasigurno bilo pravedno  oporezovati.
Valja stoga tvorcima zakona, jer je očekivati da od  njega odustanu, a takvo je što  kao mogućnost nagovijestio i  predsjednik Vlade Milanović, pričekati vrijeme kada će  u ovom zemlji odnos bogatstva po osnovi dohotka  (plaće, redovnog primanja,  ušteđevine…) i imovine biti  sukladan većini svijeta. Za to  bi pak trebalo imati radna  mjesta i plaće. I odnose u  kojima čovjek radom zarađuje da može steći nekretninu, a što se u sadašnjem  trenutku u Hrvatskoj čini nemogućom misijom. Naravno,  da se podsjetimo, oni koji će  u Saboru glasovati protiv  (ako do tog dođe) ne spadaju  u prethodno spomenute jer  im primanja omogućuju i da  steknu nekretninu kao i da  na nju plate porez, ali će  imati potporu mnogih kojima je to samo san.