Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Nad bolesničku postelju moje djevojčice sišao je anđeo

27.11.2016. 23:00
Nad bolesničku postelju moje djevojčice sišao je anđeo


“Raduj se, Žalosna Gospe!” naziv je osobnog svjedočanstva vjere Zadranke Elvire Katić, profesorice hrvatskog jezika, diplomirane knjižničarke zaposlene u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II., koje je objavljeno u knjizi Putokazi sreće – Blaženstva i svjedočanstva vjernika pod nakladništvom Kršćanske sadašnjosti i Glasa Koncila. Knjiga je djelo 26 autora i 77 suradnika, a urednički odbor na čelu s dr. Ivanom Vajićem među mnogobrojnim pristiglim svjedočanstvima odabrao je ovo Elvire Katić. Katić je iskusna autorica, pisala je knjige, romane, brošure, stručne članke, književne kritike, recitale, igrokaze… Ali za napisati osobno svjedočanstvo u kojem spominje svoje najintimnije trenutke poput spontanog pobačaja, gubitka supruga Mladena, te trenutaka mržnje i malodušnosti, za nju je bilo posebno iskustvo.
I u tome joj je pomogao njezin Spasitelj. “Isus me po tko zna koji put privukao sebi, objavio mi svoju bezgraničnu, bezuvjetnu ljubav, olakšao pristup ovom svjedočenju, čeprkanju po duši toliko puta izmorenoj svakodnevicom, toliko puta pokleknuloj i uz Njega ponovo uzdignutoj”, stoji u svjedočanstvu Elvire Katić koje donosimo u skraćenoj verziji.
Raduj se, Žalosna Gospe
Bila je nedjelja, 15. rujna 1991., blagdan Gospe Žalosne. Te je rujanske nedjelje bilo sunčano, lijepo vrijeme, možda posljednje pred nastupajuću jesen kada će lišće tražiti svoje utočište, padati, hraniti i ploditi zemlju. U Hrvatskoj su se počeli otvarati grobovi, ali činilo mi se da je Slavonija miljama daleko od nas. Na stolu je bio postavljen nedjeljni ručak. Djeca su trčkarala nestrpljivo iščekujući tatu. Ručat će i izaći u dvorište u kojemu su, nakon prošlotjedne kiše opet procvale ruže usahle od višemjesečne ljetne žege. No, nebo se odjednom smračilo, a sunce ugasilo, latice ruža potamnile… Netko je ugasio televizor.
– Pogodili su ga. Vode ga u bolnicu! – rekao je Đino sa suzama u očima. Kuća se nekako čudno, brzinom munje napunila ljudima, a ja sam nijemo gledala.
– Bulazne – mislila sam. – Njega ne mogu „pogoditi”!
Da nisu bulaznili, da nije bio samo pogođen, da se sat zaustavio točno u podne, da mi je netko, a ne znam tko donio crninu, da sam tupo gledala u prazno i odbila doktoricu sa sredstvom za smirenje, da sam skamenjena od bola, kojoj ne znam ime, razderana na pola, milovala njegovo hladno lice, smrtno vlažnu kožu, ukočene prste, da sam pala u nesvijest pred razjapljenim grobom – govorili su mi kasnije. U meni je utrnula radost života i ništa više nije bilo isto, a ni važno. Zaključala sam se u svoju tugu, slabo sam jela, spavala.
– Bog je tako htio! – govorili su mi, a ja sam se i na njega ljutila. Ne može, ne smije željeti rat, smrti! Kakav je to Bog? Otvarala sam Knjigu mudrosti pokušavajući doseći bilo kakav suvisli odgovor, nadahnjivala se uz Prijevremenu smrt pravednika. Išla sam na duhovne obnove, hodočašća od Marije Bistrice, Međugorja, Rima do Lourdsa… ali nisam nalazila mir. Smrti su se tih dana događale i drugima. Mene nije bilo briga. Dogodila se meni. Mrzila sam svoje neprijatelje jer su mi prekrojili život, mrzila prijateljice koje nisu dotaknute sličnim gubitkom… Dani su prolazili. Bili smo po skloništima, kratko u izbjeglištvu pa se vratili domu, bliže njemu koji nepravedno leži u grobu. Profunkcionirala sam kao robot bez osjećaja, emocija, kao klupko živoga mesa u liku žene. Život mi se sveo na preživljavanje, strah i paniku. Izvana sam bila mirna, obilazila sam obitelji koje su gubile svoje muževe, djecu, uključila se u humanitarne udruge… prosipala prazne fraze… Ta, iza mene je iskustvo smrti supruga i života s tim. No, ja sam i dalje u svojoj nutrini bila prazna, osjećala sam pustoš u duši koja bi isplivala i gušila me kad bih ostala sama, kad bi djeca zaspala. Molila sam napamet, iz navike, bez dubljeg poniranja. I naravno – nije mi bilo lakše, nisam se prestajala pitati: Zašto on? Zašto nama? Falio mi je.
Tragedija za tregedijom
Onda sam četiri godine nakon Mladenove pogibije, 17. lipnja 1995., na njegov rođendan, pozvana da s Filozofskog fakulteta dođem raditi u Sjemenište, u njegovu Gimnaziju. Osim što je to zaprepastilo mene, zaprepastilo je i sve one koji su znali da sam u mlađim danima (onim neopisanim) imala neke ideološke stranputice, članstvo u Savezu komunista. Nikada se nisam u potpunosti odrekla Boga, ali što zbog radnog mjesta u Općinskom komitetu što zbog njegove službe (bio je milicionar) nisam ispovijedala svoju vjeru, nismo išli u Crkvu. Mislila sam da je dovoljno prekrižiti se, izmoliti tu i tamo pokoji Očenaš i Zdravo Mariju, da je dovoljno biti častan, voljeti ljude i davati im se u skladu s Božjim zapovijedima, a da ih suštinski tada nisam razumjela. Moja je vjera bila mlaka, plitka, površinska. Blagdane poput Uskrsa i Božića slavili smo u uskom krugu obitelji, djecu krstili skrivećki, ali više radi tradicije nego iz stvarnog uvjerenja. Tada sam, na fakultetskom hodniku jasno čula glas, i danas odzvanja u meni: “Koga ću ja poslati? Tko će dakle ići za nas?” I odazvah se. Rekoh glasno: “Evo mene, pošalji mene!” Znala sam da je to dio Božjeg plana za mene, nešto izvan mene i po prvi puta u životu osjetila sam potrebu za malenosti, poniznosti, a u isto vrijeme ispunjenost, sreću. Znala sam da ću se morati suočiti s optužujućim pogledima i nevjericom mnogih, ali mene je snažilo Isusovo blaženstvo: „Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla!”
Zahvalna Božjoj providnosti, i danas, dvadeset godina nakon prijelaza s radnog mjesta na Fakultetu na ovo u Sjemeništu ispunjava me radost te odluke. Ali ja, kao da sam čekala nove poruke. Nešto u meni je zvonilo da to nije dovršetak mog ispunjenja Kristom.
Zaokupljena svakodnevicom, odgojem djece i tvrdoglavim traženjima razumskih odgovora nalazila bih se s vremena na vrijeme u novim labirintima. Pritisak je slabio, ali je još uvijek bio tu. Pomagali su mi mnogi, a osobito Bogu posvećene osobe, časne sestre u mom okruženju, svećenici, ravnatelj Sjemeništa, duhovnik… Vapila sam za ponovnim rođenjem („Samo onaj koji se ponovo rodi, može biti baštinikom života vječnoga”), za rođenjem duhom, a ne tijelom. Htjela sam se svojoj djeci više smijati, odgajati ih u optimizmu kako je život lijep. I kad bih pomislila da sam našla put uslijedile bi nove nesreće i tragični događaji u mojoj neposrednoj blizini. Mama mi je u 58-oj godini imala moždani udar, prijateljici Nadi kćer se razboljela od anoreksije, Senka, udovica hrvatskog branitelja iz Škabrnje umrla mi je na rukama (imala je 33 godine i troje malodobne djece), nećak Ante je u 21. godini poginuo u automobilskoj nesreći, prijateljici Zori nakon supruga poginuo je i Mate (bilo mu je 16 godina)… Ima li kraja nesrećama – pitala sam se u besanim noćima. Kakav je to život? I gdje se to skrio Bog? Zašto dopušta bol na bol? Zar nismo dovoljno ranjeni?
A onda je došao i dan u kojemu je mojim traženjima došao kraj. Bila je sparna ljetna noć 1995. godine. Već poslijepodne Ines se tužila na bolove u predjelu zdjelice ali nisam marila, bila je dijete od 8 godina i voljela je privlačiti pozornost. No, bol je navečer postala još jača. Operirali su je oko 2 sata u noći. Upala, infekcija zdjelice, razliveno slijepo crijevo – izgovorio je kirurg po izlasku iz operacijske sale. Sjedila sam uz krevetić mog malog zlata spojenog na infuziju s visokom temperaturom i brojila minute. Molila sam da se rana ne inficira, prijetila joj je sepsa. Pogled bih zadržala na vrećici gnoja koja se cijedila iz rane, spuštala joj temperaturu.
Odjednom se soba zarotirala…
Razgovarala sam s Isusom: „Isuse, mileni moj Bože, što mi spremaš? Tvoja je više nego moja! Isuse, ljubljeni jaganjče, vrati mi je zdravu.” O, da, znala sam, klonule glave od umora i neprospavanih noći poskočiti sa stolice s pitanjem: „Zar nam nije dosta?” ali brzo bih se pribrala. Ovo darovano vrijeme, ovo milosno vrijeme služilo je drugoj svrsi. Bila je to, spoznati ću, Bogu hvala i njegovom Svetom Duhu, trenutak moga predanja, ostvarena čežnja moga srca, primanje Gospodina bez prijekora, pitanja, osude. U jednom mističnom trenutku kad sam, u polusnu ili javi, prebirući po svom životu, sjetivši se svog prvog izgubljenog djeteta u spontanom pobačaju, ne znam točno kad i kako rekla: „Neka se vrši tvoja volja, a ne moja!”. Soba se zarotirala, postala snježno bijela. Nad bolesničkim krevetićem moga djeteta bio je anđeo (bez lika) ogromnih krila koja su lelujala kao da ih njiše lagani povjetarac. Njihova se bjelina, mekoća, božanska neuhvatljivost i nedodirljivost rasprostrla po čitavom krevetu. Činilo mi se da je i ona bila neznatno izdignuta iznad njega. Blaženi mir, milina, sekunda sna ili jave – nikada neću znati, moja preplavljenost zahvalnošću, ljubavlju, moja duša je prodisala, skinula sa sebe sve zapreke i bila slobodna… Njeno se tijelo odjednom spustilo na krevet, bjeline je nestalo. Uzela sam mokru gazicu, obrisala joj znojno čelo, gorila je, i krenula prema usnama namočiti ih. – Mama – otvorila je oči i lagano mi se nasmiješila, ili mi se samo učinilo. U tom ‘mama’ otvorio mi se svemir, ljepota prevelikog bola, silina ljubavi kojom me Isus ljubi. Toga se trenutka zauvijek nastanio u meni, zakrpao sve do tada poderano. Dijete mi je bilo još jedanput darovano.
Blago ožalošćenima – oni će se utješiti
Ines je izašla iz bolnice, približavala se jesen, a s njom i godišnjica pogibije moga Mladena. Radila sam čitavo ljeto i bila preumorna. S bogoslovima sam, po nalogu mjesnog biskupa, sređivala sjemenišnu knjižnicu. U Sjemeništu je u to vrijeme duhovnik bio benediktinac o. Dorotej.
– „Prikazat ću svetu Misu za Vašeg pokojnog supruga!” – rekao mi je usput na stepenicama. Iznenađena, mislila sam da ni ne zna da sam udovica, a kamoli za godišnjicu pogibije. Ušla sam u crkvu Sv. Marije, djecu posjela u klupu, a ja otišla do kipa Marije s mrtvim Isusom u krilu, kleknula i nezaustavljivo plakala.
– „Raduj se, Žalosna Gospo!” – propovijedao je o. Dorotej i ponavljao istu rečenicu nekoliko puta. Ustala sam. Isusova je ljubav toga dana posušila sve moje suze, radi Mladena, Senke, Mate, Ante, mog nerođenog djeteta. U vremenu koje je uslijedilo više sam molila.
„Blago ožalošćenima – oni će se utješiti” – nekad kontradiktorne riječi sa svjetovnog pogleda dobile su svoj konačni smisao, imale značenje: Blago meni, žalosnoj! Isus je moja radost, izabrao me, ja mogu nositi svoj križ.
I dalje ću posrtati, znam. I dalje ću se pokatkad ljutiti, biti netrpeljiva prema sebi i drugima i to znam. Ljudsko sam biće, od krvi i mesa sam. Ali nikad neću posumnjati u njegovu ljubav. Moj susret s milosrdnom milošću najsretniji je trenutak moga života. Ona me je promijenila. Moja je čežnja doživjela svoje ostvarenje.
Elvira Katić, O Blagovijesti 2015.