Jaca internešnl

Premijerka Jadranka Kosor tvrdi da aktivno govori engleski jezik. Meni je to uvijek zvučalo smiješno jer mi se činilo da “aktivno govoriti” neki jezik znači raditi to s više “aktivnosti” od samog govorenja, poput mahanja rukama i nogama ispred sugovornika, izvođenja grimasa… No kao što znamo, to nije tako, već znači da ako jezik poznaješ aktivno “u govoru i u pismu” znači da ti vrlo dobro ide i da možeš komotno ćakulati s, recimo, Noamom Chomskyim o, recimo, Svjetskom prvenstvu, pa i dopisivati se s njim.
Ja više ne mogu slušati premijerkine verbalne izlete u nepoznato. Odslušala sam onih prvih par kad je u mojoj glavi prevladavala znatiželja, ali sad je sve to već postalo prebolno i premučno za moj organizam. Kad nije znala spelovati ime Europske banke za obnovu i razvoj, do kraja priloga stiskala sam zube, žmirkala i grčila prste oko daljinskog želeći samo da sve to što prije završi.
Hoće li joj više netko reći da prestane trkeljati i natucati engleski i da nabavi prevoditelja? Pa pobogu, sin joj je simultani prevoditelj sa/na engleski, a mislim da bi cijela nacija zažmirila na nepotizam samo da se više prestane verbalno blamirati.
Ja, recimo, ne znam njemački. Vjerujem onima koji kažu da je lijep i zanimljiv ali ja još nisam osjetila želju da ga naučim. Otišla sam, istina, jednom na tečaj, točnije na prvi sat. Predavačica je rekla “gutntag” a ja “gudbaj!”. Znam kako se kaže pas, voda, kuća, znam brojati do deset i reći “ti si svinja” (brat je učio njemački u srednjoj). Ostatak mog znanja jezika prijateljske nam zemlje svodi se na riječi koje su gotovo identične onima u engleskom i na pjesme Rammsteina koje volim iako ih, osim naslova, ama baš nimalo ne razumijem. Sva sreća da Nijemci nisu baš operirani od poznavanja stranih jezika kao primjerice Talijani, pa s njima sporazumjevanje na engleskom uvijek prolazi.
I tako, dragi moji, kad premijerka već tvrdi, a vjerujem i vjeruje da dobro poznaje i aktivno se koristi engleskim jezikom, našoj premijerki uistinu nije teško tvrditi da dobro radi svoj posao, da je debelo zaduživanje zapravo dobro vladanje financijama i da je kupnja 133 nova službena automobila sasvim razuman potez. Mislim da za to postoji neka dijagnoza, ali ja se sad ne mogu sjetiti kako se zove. Kad mi prođu tikovi od njenih nastupa padne mi napamet ona mudra i stara – nije nama što nas lažete, nego što mislite da vam vjerujemo.