Štrajkovi, prosvjedi i građanski neposluh naše su reakcije na nepravdu

Moguća ekstremna reakcija koja izlazi iz takvih okvira je i terorizam ili drugi oblici manje organiziranog, spontanog nasilja. Isto tako, pojedinci ponekad štrajkaju glađu. Poznati su i slučajevi prosvjednog samospaljivanja. Uglavnom, spektar mogućih reakcija je širok, a razlikuje se po tome koliko su organizirane, a koliko spontane te uključuju li u sebe nasilje
Iako se čitajući crne komentare na internetskim portalima možda stječe dojam kako je hrvatska javnost apatična po pitanju reakcija na nezadovoljstvo situacijom u zemlji, znanstveni pogled na to nudi drugačije odgovore. Mirko Petrić, viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru hrvatsko društvo po svojim reakcijama ipak smješta bliže Zapadu. Možda i puno bliže nego što bi se ono samo smjestilo. Najave štrajkova, traženje referenduma te građanski neposluh dio su odgovora našeg društva. Pojedinim njegovim članovima možda nedovoljnima, no gledajući kroz sociološku prizmu oni su primjereni pa čak i suvremeni.
Kakvi su klasični društveni načini reagiranja na nezadovoljstvo ekonomskom i političkom situacijom u državi?
– Do njih dolazi kad je stanje takvo da kućne mjere štednje više ne pomažu, a prigovaranje u uskom krugu obitelji ili poznanika više ne predstavlja dovoljan ispušni ventil. Reakcije iskazivanja nezadovoljstva u ovom smislu sežu od organizacije velikih javnih prosvjeda, štrajkova i drugih oblika pritiska na poslodavce i političku vlast. Ovdje govorimo o oblicima reakcije koje ostaju u okviru institucija demokratskog sustava. Moguća ekstremna reakcija koja izlazi iz takvih okvira je i terorizam ili drugi oblici manje organiziranog, spontanog nasilja. Isto tako, pojedinci ponekad štrajkaju glađu. Poznati su i slučajevi prosvjednog samospaljivanja. Uglavnom, spektar mogućih reakcija je širok, a razlikuje se po tome koliko su organizirane, a koliko spontane te uključuju li u sebe nasilje.
Koliko se hrvatsko društvo može smjestiti u te “klasične” okvire?
– Hrvatsko društvo u ovom je mirnodopskom trenutku, čini mi se, na putu korištenja onih institucionalnih kanala kojima se služe razvijenije demokracije. Javni prosvjedi, peticije, traženje referenduma na pojedina pitanja (izmjene radnog zakonodavstva, ali i pripreme za mogući referendum o povjerenju gradonačelniku Zagreba), najave štrajkova, građanski neposluh, sve to počinje sve više nalikovati standardnom repertoaru sličnih kanala u demokratski razvijenijim društvima. Ponekad još ima stanovitog ‘amaterizma’ u izvedbi, ali postupno smo ipak sve bliži zapadnim standardima. Ovo je pogotovo točno kad se radi o građanskim inicijativama, kao što su one okupljene oko zagrebačkog ‘Prava na grad’ i ‘Zelene akcije’, čije su akcije izvrsno koordinirane i po mnogočemu inovativne.
Ubojstva usred bijela dana
Možete li malo pojasniti, primjerice, reakciju društva u obliku prosvjeda na ubojstvo Ivane Hodak? Kada se pogleda (početno smatrano mafijaško) ubojstvo djevojke koja spada u visoki sloj društva na prvi pogled nema previše veze s “malim čovjekom”.
– Reakcija na ubojstvo Ivane Hodak značila je u prvom redu prosvjed protiv osjećaja nesigurnosti i, još točnije, osjećaja nezaštićenosti. Ako netko može u središtu grada usred bijela dana nekoga ubiti i uspješno se udaljiti od mjesta zločina, to znači da nitko nije siguran, kao i da se na učinkovitu zaštitu organa reda može teško osloniti. Sigurno je da je medijska eksponiranost ubijene i njezine obitelji pridonijela tipu reakcije koji se javio. No stoji i ova druga, donekle zanemarena dimenzija prosvjedovanja protiv osjećaja nesigurnosti, a možda i osjećaja slabe organiziranosti organa reda, te ‘umreženosti’ u različite interesne strukture. Za točnije zaključke, naravno, bilo bi potrebno znanstveno istražiti reakcije sudionika prosvjeda, no to – koliko mi je poznato – nije učinjeno.
Na isti način bih vas zamolila da mi prokomentirate slučaj Varšavske, a gdje su pak građani pokazali izniman stupanj organizacije. Naime, i jedna devastacija javnog prostora također na prvi pogled ne predstavlja direktan razlog za lošu ekonomsku situaciju građana.
– Pitanje reakcija na ‘slučaj Varšavske’ je kompleksno. Ekonomski razlozi sigurno nisu u prvom planu te serije prosvjeda, iako njihovi organizatori s pravom često spominju trošenje novca poreznih obveznika na financiranje privatnih poslova i osobnog bogaćenja poduzetnika. Sama Varšavska nije, kao što kažete, na prvi pogled razlog za lošu ekonomsku situaciju građana, ali sve što dugi niz godina pratimo u ekonomskom životu zemlje odvija se na mehanizmu po kojem je planirana i Varšavska. Ona je, međutim, postala simboličko mjesto otpora građana takvoj politici i načinu vođenja zemlje. Te su stvari, dakle, ipak u vezi. No, u slučaju Varšavske u prvom je planu borba građana za javni prostor koji im poduzetnik i strukture u gradskoj upravi oduzimaju na nezakonit način. I to onda još financiraju njihovim novcem.
Bi li do “Varšavske” došlo prije par godina kada je ekonomski status građana bio bolji?
– Ekonomska situacija nije primaran element u podlozi Varšavske, nego pravo građana na sudjelovanje u odlučivanju o pitanjima koja ih se tiču te poštovanje zakona. Osim toga akcije na obrani Varšavske i zaštiti zakonitosti odvijaju se već dulje vrijeme. Peticija protiv gradnje pokrenuta je još početkom 2007. Do kulminacije prosvjednih aktivnosti došlo je nakon duge borbe u kojoj su aktivisti ‘Prava na grad’ i ‘Zelene akcije’ osvijestili velik broj građana o prirodi onoga što im se radi. Do toga je pak došlo stoga što su aktivisti odabrali upravo ovu lokaciju kao simboličku. Slično se događa i drugdje, ali ovdje se otpor namjerno i čini mi se posve opravdano usredotočio na jedno mjesto. Na primjeru Varšavske doista su uspješno pokazani svi mehanizmi kojima se investitori i njihovi pomagači služe u sličnim slučajevima, a pokazano je također i koliko su neučinkovite ustanove koje bi građane trebale zaštiti od nezakonitosti.
“Naše reakcije još uvijek su skromne”
Možete li mi malo objasniti, s druge strane, uzroke možda nedovoljne reakcije društva na sve lošiji status njegovih građana? Koliko su one povijesno i kulturno povezane s ovom sredinom? Ili situacija možda još nije dovoljno loša za čvršću reakciju društva?
– U usporedbi s onim što se događa u zemljama duže demokratske tradicije, dosadašnje reakcije građana na svoj sve lošiji ekonomski status doista se možda čine skromnima. No čini mi se da ipak svjedočimo oblicima otpora koji prije nisu bili uobičajeni i čija se snaga sve više shvaća. Kad to kažem, mislim u prvom redu na skupljanje potpisa za referendum. Istina je da postoji niz povijesnih i kulturnih razloga zbog kojih su zasad izbjegnuti oblici izravne ulične konfrontacije, od onih iz socijalističke prošlosti do sustava socijalnog partnerstva na kojem se zasniva sadašnji oblik pregovaranja Vlade, poslodavaca i radnika. No, pokazuje se da iskustvo ma kako nesavršene demokracije ipak pomalo mijenja odnose u području pregovaranja. Svako daljnje pogoršavanje ekonomskog položaja već ionako ugroženih moglo bi, međutim, dovesti i do izravnijih oblika konfrontacije. Toga je Vlada vrlo svjesna i stoga je odustala od većine daljnjih restriktivnih mjera. Nastavnik ili nastavnica u osnovnoj ili srednjoj školi čije su se plaće već približile boljim prosječnim mirovinama starijih umirovljenika, na najavu daljnjih restrikcija doista ne mogu odgovoriti ničim drugim do štrajkom.
Koliko je značajan utjecaj Facebook grupa za društvena zbivanja? Bilo je slučajeva organiziranja različitih prosvjeda putem FB grupa u koje bi se uključilo po više desetaka tisuća ljudi, no rezultat izlaska na ulice bi bio svega od nekoliko stotina. Zbog čega prevladava takva praksa?
– Građanske reakcije na internetu su nesumnjivo važne, makar u smislu sredstva alternativnog informiranja, kao i same mogućnosti izražavanja vlastitog mišljenja. One su sigurno doprinijele stvaranju svojevrsne ‘virtualne’ javnosti, čiji je karakter apelativan. Na internetu se često poziva na akciju, njime se – kao i drugim novim medijima – koordiniraju i organiziraju akcije. No izlazak na ulicu i izravan susret s drugima pa i onima koji su suprotstavljeni prosvjedu i opremljeni sredstvima da ga zaustave, ipak je nešto drugo. Što ne znači da s vremenom, ne samo zbog mogućeg daljnjeg pogoršavanja ekonomskog stanja u zemlji, nego i spomenutog nezadovoljstva nezakonitostima i osjećaja nepravde, nećemo svjedočiti i pojedinim oblicima uličnog iskazivanja nezadovoljstva.