Priča o Škabrnji – poruka iz jedne od ratom najnapaćenijih hrvatskih županija

Ako skupimo iseljenu i domovinsku Hrvatsku i svu inteligenciju koju imamo, onda čak ni žrtva koju podnose generali Gotovina i Markač nije uzaludna. Ako to ne uspijemo, sami ćemo gaziti po krvi svojih suboraca prolivenoj za našu slobodu, rekao je Marko Lukić
Tisuću crvenih kartona i hrvatskih zastavica podignutih visoko u zrak na trgu Plein u samom središtu Den Haaga uputilo je jaku simboličnu poruku Međunarodnom kaznenom tribunalu kako velika većina Hrvata smatra nepravednom prvostupanjsku presudu Haaškog suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Hrvati iz domovine i dijaspore poduprli su i sve ostale hrvatske haaške zatvorenike te se usprotivili ocjenom vojne oslobodilačke akcije “Oluja” kao združenog zločinačkog pothvata.
Najbrojniji u tom protestu bili su Zadrani. Njih oko 150 nakon 24-satne vožnje i prijeđenih 1.621 kilometara stigli su na središnji haaški trg Plein. Dostojanstveno, bez i najmanjeg izgreda Zadrani su izvjesili hrvatske zastave usred grada koji je postao sinonim nepravde koju su isticali svi prosvjednici. Prava je šteta što, osim Katarine Pavičić koja je dvjema pjesmama svjedočila o svom osobnom i stradanju njene obitelji u Škabrnji, još netko od Zadrana nije svijetu prenio poruku iz jedne od ratom najnapaćenijih hrvatskih županija.
Bez provokatora s ustaškim simbolima
Organiziranim dolaskom inicijativi Hrvatskog svjetskog kongresa priključila se i braniteljska udruga „Zavjet”. Predsjednik zadarske podružnice Boris Mužanović je napomenuo da se u organizaciji ništa nije htjelo prepustiti slučaju. Najveća je nepoznanica bila mogućnost da se među prosvjednike ubace provokatori koji bi izvjesili ustaške ili neke druge zabranjene simbole. Stoga nije izvješena ni jedna neprilična zastava ili amblem na koji bi prst mogla uperiti svjetska javnost. Zasigurno bi na trg Plein došlo i više prosvjednika da nizozemske vlasti nisu ograničili njihov broj na 1.000. Obaviještena su sva veleposlanstva i institucije Kraljevine Nizozemske kojima je na kraju skupa upućen veliki pljesak zahvale.
Mijo Marić, dopredsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa za Europu i predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke, kazao je da nakon 20 godina Hrvati opet osjećaju potrebu izići na ulicu i izraziti svoje nezadovoljstvo.
– Potrebno nam je zajedništvo. Samo zajedno smo jaki i protesti itekako imaju svoj učinak. Naše saveznike i sve ljude dobre volje trebamo potaknuti da se angažiraju za pravednu istinu, rekao je Marić, kritizirajući političke vlasti u Hrvatskoj koje ‘nisu odradile svoj posao kako treba’.
Snježana Maljak iz Hrvatskog društva logoraša je govorila o svojim izuzetno potresnim iskustvima i teškoj sudbini tijekom ratnih godina u Vukovaru.
Zločinci slobodno šetaju Vukovarom
– Mi, žene nad kojima je izvršen ratni zločin silovanja, mučenja, raznih drugih tortura, zatvaranja i odvajanja od obitelji, očekivale smo od demokratskog svijeta da kazni počinitelje i začetnike agresije. Izrečene presude za nas ne predstavljaju pravdu, a to potvrđuje i činjenica da međunarodno pravo prešućuje zločin koji je počinjen nad nama. Godine prolaze, pokušavam živjeti normalno, imati obitelj. Liječim se. Nitko me ne pita kako sam, trebam li što. Svima sam predmet ismijavanja, suborci mi okreću leđa, a ja trebam podršku, pravdu. Zar ja moram dokazivati da sam silovana dok zločinci slobodno šetaju mojim Vukovarom, mojom Hrvatskom? Dobivaju obnovu, posao, nitko njih ne pita gdje su bili i što su radili 1991., rekla je Snježana Maljak.
Redatelj, ratni snimatelj i dragovoljac Domovinskog rata, Petar Malbaša podsjetio je na dane kad je s kamerom u ruci svjedočio o oslobodilačkoj akciji Oluja. Malbaša se sjetio svojih kolega novinara koji su s prve crte bojišnice izvještavali i pratili svaki korak hrvatskih branitelja u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja”. Njihovo oružje, govorio je Malbaša, bili su kamera i pero, njihov interes je bio samo istina. Međutim, 20 godina nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske još traje medijski rat za dokazivanjem nevinosti hrvatskog vojnika i hrvatskog naroda.
– Oluja je naš ponos i zato sam ogorčen sramotnim presudama hrvatskim generalima. Gotovina i Markač su štitili civile, vojno su porazili neprijatelja koji je okupirao trećinu hrvatskog teritorija te su spasili bihaćku enklavu. Uime svih 15 snimatelja i novinara branitelja koji su poginuli u Domovinskom ratu braneći svoju domovinu, borit ćemo se do kraja da srušimo ovu sramotnu presudu izrečenu 15. travnja 2011. u Den Haagu.
Marko Lukić, dopredsjednik braniteljske udruge „Zavjet” i prvi zapovjednik ATJ Lučko, također se obratio okupljenim prosvjednicima.
Vlast za političku trgovinu
– Ako skupimo iseljenu i domovinsku Hrvatsku i svu inteligenciju koju imamo, onda čak ni žrtva koju podnose generali Gotovina i Markač nije uzaludna. Ako to ne uspijemo, sami ćemo gaziti po krvi svojih suboraca prolivenoj za našu slobodu, rekao je Lukić.
Prosvjedni skup u Den Haagu nije bio sam skup na kojem se izražavao protest protiv nepravde. Bio je to i molitveni skup, a zajedničku molitvu predvodio je biskup gospićko-senjski Mile Bogović.
– Došli smo izraziti svoje suosjećanje s nepravedno optuženima i dovedenima ovdje u zatvoru. Protiv njih su se urotili svi protivnici hrvatske države i hrvatskoga naroda. Mnogo ih je i nisu bezazleni i nemoćni. Ima ih u Hrvatskoj i inozemstvu. Žao nam je što je i sama hrvatska vlast pokazala dosta spremnosti da ih žrtvuje u neprimjerenoj političkoj trgovini, kazivao je biskup Bogović.
S nadom da će žalbeni postupak ipak uroditi oslobađanjem hrvatskih generala, Zadrani su se izravno s trga Plein autobusima uputili put Hrvatske. Nažalost, zbog stroge satnice dolaska i polaska, nije bilo moguće zajedničko fotografiranje pred zatvorom u Scheveningenu ili pred zgradom tribunala.