I u ratu i u miru brkovi se briju

Čak ni Domovinski rat nije bilo najgore razdoblje za ovu brijačnicu. Za vrijeme rata smo radili stalno, čak i bez struje. Ni sedamdesetih godina nismo imali struje. Još na gredama postoje kuke na kojima su visjeli ferali, govori Drago Matešić, brijač u Brijačko-češljarskoj zadruzi

U salonu Brijačko-češljarske zadruge u Ulici Elizabete Kotromanić radi jedan od posljednjih pravih brijača u Zadru Drago Matešić. U brijačnicu, koja postoji od 1948. godine, došao je kao šesnaestogodišnji naučnik još 1965.
– Tada je zanat bio drugačiji. Danas su uglavnom svi frizeri, mnogi ne znaju u ruci držat ni škare ni češalj, a klasične frizure i ne znaju raditi. Evo sada se klasika vraća u modu. Razlika između frizera i brijača je velika. To je kao, na primjer, razlika između automehaničara i autoelektričara, govori Drago.
“Ćelavi se čupaju za kosu”
Prije su, kaže, muški puno više držali do sebe. Subotom i nedjeljom su oblačili odijela i kravate, šišali su se svakih mjesec dana, a redovito su dolazili i na “štucanje” (skraćivanje) brade ili brkova.
– Znao je biti red ispred salona već u sedam ujutro. Imali smo čak i bonove, da se zna tko je kad na redu. Radili smo i nedjeljom. Bilo nas je šest ujutro i šest popodne, a danas sa mnom radi jedna gospođa i još četiri mladića. Ipak, još uvijek se mi ovdje dobro držimo, imamo stalne klijente i neke nove, priča Drago.
U salon ulazi Ivica Miletić, koji je, kako kaže, rođen na Kalelargi, a u ovom salonu se ošišao nebrojeno puta. No ono što za ovaj salon ljude tako jako veže nije samo sigurnost da će izaći iz njega s dobrom frizurom, već i s dobrim raspoloženjem.
– Bilo je tu viceva, druženja, anegdota raznoraznih. Ovo je kao drugi Central. Što god se vani dogodilo, ovdje se moglo saznati. Uvijek je bilo ćakula, komentirale su se novosti, a i demonstrirali potezi s Hajdukovih utakmica, priča Ivica.
Smiju se oboje dok se prisjećaju anegdote s travaricom.
– Jedan naš gradski frajer počeo je lagano ćelaviti i donio je ovdje demižonu od 5 litara travarice da mu se povremeno umasira u kosu. Kad je on sljedeći put došao, rakija se već popila, a u njegovoj demižoni je bila voda koju su mu onda umasirali u kosu. On ništa nije skužio, priča Ivica.
Bio je još jedan koji se pribojavao ćelavosti pa nije dopuštao da mu se kosa suši izbliza.
– On bi bio u jednom kantunu, a brijač bi ga fenirao iz drugog kantuna, udaljen pet metara. Da mu slučajno ne bi pala dlaka s glave, smije se Drago.
Najviše posla sedamdesetih
A jedan je mudrac često znao uletjeti u brijačnicu i da bi došao na red prvi, rekao bi svima koji su strpljivo čekali da će zakasniti na avion. Da ne bi išao neuredan u “bijeli svijet”, ljudi bi ga propustili preko reda, a on bi friško ošišan nastavio šetati po gradu.
U okviru Zadruge djeluje i frizerski salon za žene, samo u odvojenom prostoru. Ukupno Zadruga ima pet salona u Zadru i 20 radnika, dok su prije imali 8 salona i čak 50 radnika. Sad su na Poluotoku dvije brijačnice, ova u Ulici Elizabete Kotromanić, a druga kod četiri kantuna.
– Najbolje vrijeme je bilo kad su se početkom sedamdesetih nosile duge kose, kad su svi bili djeca cvijeća. Prala se kosa, češljalo se, poravnavalo vrhove, prisjeća se Drago.
Čak ni Domovinski rat nije bilo najgore razdoblje za ovu brijačnicu, već doba kad se obnavljala Kneževa palača.
– To je trajalo dugo, bilo je puno skela, jedno vrijeme je to čak bila slijepa ulica. Tad nije bilo posla. A za vrijeme rata smo radili stalno, čak i bez struje. Ni sedamdesetih godina nismo imali struje. Još na gredama postoje kuke na kojima su visjeli ferali, govori Drago.
U brijačnici su još uvijek stolice iz 1971. godine, a Drago kaže da se uopće ne bi trebala preuređivati.
– Svojevremeno je ovo bila najmodernija brijačnica, a sad je atrakcija za turiste koji su sve češće naši gosti. A dolazili su ovdje i boduli i vlaji, a najčešće ljudi s Poluotoka. Za ovim stolicama su se šišali mnogi: Joso Skoblar, Bepo Matešić, Pino Giergia, Krešimir Ćosić, Pero Jelić, Ivica Maštruko, Mladen Grdović, Zdravko Artić… Sportaši, kulturnjaci, liječnici, rijetko kada – ali ošišala se nakratko ovdje i pokoja žena. U svakom slučaju, kod nas su svi uvijek imali jednak tretman – gospodski, zaključuje Drago.