Nisam ja taj koji treba nekome suditi

POTRESNA EMISIJA O LOGORIMA
Ovoga je utorka na HRT-u emitirana potresna dokumentarna serija “Pogledi – logori” u kojoj su svjedoci vremena govorili o Hrvatima zarobljenim u srpskim logorima za vrijeme Domovinskog rata. Miješale su se izjave zarobljenih i zlostavljanih Hrvata, žrtava tog strašnog terora, s izjavama pojedinih srpskih svjedoka. Izjave žrtava su uistinu bile jezivo potresne i tu se nema što dodati ni reći jer je tu sve neupitno i jasno, ali su izjave ovih drugih vrlo neobične. Od onih koji “ništa nisu znali ni vidjeli” pa do onih koji s gnušanjem govore o tome. Među ovim drugim posebno je dojmljiva bila jedna novinarka koja je tada izvještavala i koja je otvoreno rekla što je tada vidjela i svoje dojmove o tome, a koji su kao i kod svakog normalnog čovjeka isti i tu nema razgovora. Njena izjava o tome tko se kome treba ispričati, tko će prvi i sl., završila je izjavom da njen problem nije to i to i taj i taj, nego (citiram) – “moj problem je kako sam se ja odnosila prema drugom.” Eto, toliko, dovoljno.
KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU NAŠIH STRAŽNJICA?
Eto i jedna dobra vijest. Ona je Merzelica vratila skupi auto, a navodno su i neki drugi s pretjeranim apetitima odustali od tog, po meni, nevjerojatno bezobraznog načina bacanja novaca, bez obzira na trenutnu krizu. Ja se, evo, već sedamnaestu godinu vozim u fiat unu i sasvim se dobro osjećam u njemu. Nemam doduše klimu, ali otvorim prozor i ide nekako. A ja sam porijeklom plemić (što inače nikada ne spominjem jer je to za mene kao osobu nebitno), porijeklo mi je vrlo građansko i urbano i ne razumijem zašto se moja fina stražnjica može voziti u fiatu i škodi, a netko tuđim novcem mora imati audija i bemvejca, a do jučer se kotrljao po avliji na… Možda je bolje da prekinem .
A SADA JOŠ MORAM I NA REFERENDUM
Ovom prilikom se ispričavam čitateljima koji su mi prigovarali zašto uporno izbjegavam komentirati situaciju oko “referenduma”. Moram priznati da sam dugo cijelu stvar ignorirao, a pogotovo što kao iskreni kršćanin nisam slušao što tavrljaju razni hipokriti i kvazi-vjernici, nego samo naputak mog jedinog i najvažnijeg i najiskrenijeg moralnog uzora pape Franje koji me jasno (jasno – naravno onome tko ima pameti to razumjeti) upozorio da “nisam ja taj koji treba nekome suditi”. A kada sam se uznemirio? Onda, kada su se spomenula djeca samohranih roditelja. Neki od mojih najboljih prijatelja su odrasli uz jednog roditelja, a i sam sam neka vrsta samohranog roditelja, a sada se još moram dekomodirati i izaći na referendum na kojem ću se, to pouzdano znam, iznervirati, a pogotovo kada se sjetim koliko će to sve koštati, umjesto da se da za bolesnu djecu ili invalide, ali oni su u svemu ionako nevažni.
Nikada nisam mogao razumjeti zašto se u ovoj zemlji stvari moraju tako polarizirati. Zašto se svi kao dijele na one koji misle tako i tako i “idu u crkvu” i pravi su Hrvati, i suprotno? Tko to uzima sebi pravo da misli da je bolji katolik i domoljub od nekog drugog samo zato jer je glasao za tog i tog i da sada ne nabrajam više? Ne razumijem zašto su ljudi isključivi i ne mogu razumjeti onog drugog, poštovati njegove običaje i navike, naravno kada to ne zadire i ne ometa njihov život. To me podsjeća na moga kuma G.K. (br.2) i njegove izjave povodom jednog cirkusa od prije dvadesetak godina. Bila je tada jedna žena koja je blizu Zadra otvorila nekakav salon za masažu u kojem su se navodno radile i neke druge procedure poput bičevanja mušterija i sl. I onda se javnost uznemirila, doduše nije bilo portala i Interneta, i javljali se neki koji su takve stvari jedva dočekali, kao zgražali se, a vjerojatno s guštom čitali pojedinosti. I sjedimo mi tako na terasi njegove vile i moj kum kaže sljedeće: “Ne razumijem što je mene briga ako će moj susjed Mate (pri tome pokazujući na svoga susjeda, starog čiču koji je kopao motikom po vrtu, ni ne sluteći u kojem ga perverznom kontekstu spominjemo) platiti sto maraka da ga tamo neka žensketina oplete po leđima.” To su velike riječi.
Ja sam čudan čovjek. Mene više brine to na koji su se način oni koji govore obogatili, kako žive jako, jako dobro i onda meni, koji ne zna kako će djeci kupiti nove patike iako imam pristojnu plaću, sole pamet što je kršćanski, a što nije. Pometi ispred svojih vrata i malo bolje prouči Bibliju, da ne bi od suditelja postao suđeni. Bog ipak sve vidi.